Duhovne vježbe predstavljaju vrijeme obnavljanja duha, upoznavanja samoga sebe i vlastite duhovnosti. One su prožete intenzivnom šutnjom i molitvom što je uvelike potrebno u životu jednog bogoslova.
Duhovne vježbe započeli smo zazivom Duha Svetoga i nastavili kroz razmatranja duhovnih nagovora, počevši od pitanja “Zašto idem ovim putem?”, zatim ponovnim otkrivanjem svoga poziva, te susreta i poznanstva sa Mesijom.
Uz bogato iskustvo duhovnika koje nam je približilo izazove s kojima bi se mogli susretati kroz služenje, svatko je od nas mogao prepoznati koliko je potrebno pouzdanje u Božju providnost, gdje nam je kao lik stavljen praotac naše vjere, Abraham. Svećenički poziv nije jednostavan, ali nosi veliku čast koja nadilazi svaku ovozemaljsku čast, jer je to služba koja dolazi od Boga.
Važno je istaknuti da na ovom putu nismo sami, tu je svakako i naša nebeska majka Marija, koju smijemo i možemo zvati “Majkom svećenika”, koja nas neprestano prati, zagovara i čuva na našem putu. Zadnja tema o kojoj smo promišljali bila je o radosti Evanđelja, koje uistinu traži od nas da budemo radosni svjedoci vjere i ljubavi u Kristu Isusu.
Naše duhovne vježbe zaključili smo svečanim svetim misnim slavljem u kapelici, koje je predvodio rektor preč. Ivan Rako uz koncelebraciju vicerektora vlč. Ljube Zadrića i duhovnika vlč. Marka Hrskanovića. Prigodnu propovijed uputio je duhovnik vlč. Marko koji se još jednom obratio s prigodnim riječima i kratkim osvrtom na ovogodišnje duhovne vježbe.
Uredništvo
