Odgoj

“Posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.“

1 Tim 13b-16

Ljudska formacija

Budući svećenici moraju gajiti niz ljudskih osobina, potrebnih za formaciju uravnoteženih, stabilnih i slobodnih “osobâ”, sposobnih nositi težinu pastoralnih odgovornosti. Potreban je odgoj u ljubavi prema istini, u odanosti, u poštivanju svake osobe, u osjećaju za pravednost, u vjernosti danoj riječi, u stvarnom suosjećanju, u dosljednosti i osobito u uravnoteženosti prosudbe o događajima i ljudima, u uravnoteženosti ponašanja, izabirući samo što je plemenito. Od osobitoga je značenja “sposobnost odnosa” s drugima kao uistinu bitan čimbenik za one koji su pozvani biti odgovorni za zajednicu i biti “graditelji zajedništva” (communionis artifices). Ta ljudska formacija konkretno obuhvaća sljedeća područja:

Ljudske i moralne darove: iskrenost duše, afektivnu zrelost, uglađenost, vjernost obećanjima, pravednost, prijateljstvo, postojanost, ispravnu slobodu i odgovornost, duh inicijative, spremnost surađivati s drugima,… Afektivnost koja osobu osposobljava ljubiti nepodijeljena srca, a spolnost ugrađuje u osobni identitet.

Duhovne darove: ljubav prema Bogu i bližnjemu, osjećaj za bratstvo i odricanje, poučljivost, čistoću srca, osjećaj za Crkvu, spremnost na apostolsku i misionarsku revnost,…

Intelektualne darove, a to je dostatna sposobnost završiti crkvene studije, ispravno shvaćanje naravi svećeništva i njegovih zahtjeva, itd. Ljudska zrelost svećenika mora uključiti posebno formaciju njegove savjesti.

Duhovna formacija

Duhovna formacija je veoma važan element u svećeničkomu odgoju. Imajući uvijek pred očima pastoralnu svrhu cjelokupne svećeničke formacije, zajednički život i sav odgoj u sjemeništu idu za tim da se bogoslovi formiraju kao pravi pastiri duša po uzoru na našega Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira. Duhovna formacija u sjemeništu ide u četiri važna smjera:

– odgojiti svećenike koji će prihvatiti i duboko uzljubiti Riječ Božju, tj. samoga Isusa Krista i zato u njima razvijati smisao prave nutarnje šutnje;

– odgojiti svećenike koji će u svjetlu Riječi Božje prepoznati vrhunski izraz vazmenog otajstva kojega će oni biti službenicima;

– odgojiti svećenike koji se neće bojati priznati da stvarno zajedništvo s Kristom zahtijeva askezu;

– odgojiti svećenike u školi sinovske ljubavi prema Majci Isusovoj, koju nam je Krist na križu dao za Majku.

Čitanje i razmatranje Božje riječi. Bitni čimbenik duhovne formacije je čitanje i razmatranje Božje riječi (lectio divina); ponizno i puno ljubavi slušanje onoga koji govori. U svjetlu i snazi Božje riječi može se otkriti, shvatiti, ljubiti i slijediti vlastiti poziv te ispuniti vlastito poslanje. Da bi ispunili svoje poslanje, bogoslovi se moraju pripraviti na to da ispravno shvate i braći vjerno prenesu izvornu riječ Božju, kako je Crkva tumači. Postavljanje u službu čitača (lektorat) posebno je važan trenutak odgoja za slušanje i služenje Riječi.

Liturgijski život i odgoj. Za duhovnu formaciju svakoga svećenika, potreban je liturgijski odgoj. Shvaćanje liturgije koje bogoslovi moraju steći zahtijeva neprekidno prijateljevanje sa Svetim pismom i poznavanje spisa svetih otaca. Bogoslovi moraju tu raspoloživost malo-pomalo stjecati tijekom studija duhovnim životom i sudjelovanjem u liturgijskim slavljima, posebno u liturgiji časova i u slavljima riječi Božje. Liturgijska formacija dosiže svoj vrhunac u pripravi i obavljanju službe pratitelja (akolitata).

Euharistija – središte života sjemenišne zajednice. Euharistija je središte života sjemenišne zajednice. Svagdanje slavlje euharistije, koje se upotpunjuje sakramentalnom pričešću, primljenom u potpunoj slobodi i dostojno, mora biti središte svega života u sjemeništu, a bogoslovi moraju u tome pobožno sudjelovati.

Molitva Crkve – Liturgija časova. Bogoslovi mole i jedan dio liturgije časova (jutarnja, večernja, povečerje), jer je to molitva Crkve, a za svećenika časoslov je i obaveza. Osobna molitva i privatne pobožnosti. Bogoslov njeguje i osobnu molitvu, a tu spada adoracija, ispit savjesti, čitanje Svetog Pisma, djela crkvenih otaca, životopisi svetaca, krunica, duhovne obnove i duhovne vježbe. Duh obraćenja i pokore. Kroz redovitu i iskrenu ispovijed, razvija se duh obraćenja i pokore. Trajno i stvarno obraćenje omogućuje i prihvaćanje askeze svojstvene kandidatima za svećeništvo i strože od one koja obvezuje druge vjernike.

S Marijom – marijansko sjemenišno ozračje. U životu sjemeništa i u duhovnom odgoju budućih svećenika među pobožnostima posebno mjesto pripada štovanju Blažene Djevice Marije. Pripravnici na svećeništvo sinovskom odanošću i poštovanjem časte i ljube Majku Vrhovnog i Vječnog Svećenika, Kraljicu apostola i zaštitnicu svoje službe. To poštovanje i ljubav prema njoj stječu radosnom proslavom njezinih blagdana, zajedničkim i pojedinačnim pobožnostima, napose moljenjem krunice.

Poslušnost. Poglavari odgajaju bogoslove u pravoj i zreloj svećeničkoj, tj. pastoralnoj i ministerijalnoj poslušnosti, po kojoj će oni u djelatnom zajedništvu i u ovisnosti svoje volje o biskupovoj volji zajedno s njim ispunjavati svoje svećeničko poslanje. Poglavari su prvi pozvani pokazati da se u ispunjavanju svoje službe podlažu volji Božjoj, koja se očituje u općem dobru sjemenišne zajednice.

Posvećeno beženstvo – svećenički celibat. U sjemeništu, u razdoblju formacije, bogoslov mora posjedovati određeni stupanj psihičke i spolne zrelosti kao i revan i zdrav molitveni život, te duhovno vodstvo od strane duhovnika. Prije svega oni koji spremaju kandidate za svećeništvo moraju znati da je celibat vrednota, milost, karizma koju treba prikazivati u njezinoj pravoj svjetlosti, inače se ne može cijeniti, izabrati i živjeti. Duh jednostavnosti i kršćanski ideal siromaštva. Premda svećenici nisu pozvani, kao redovnici, da se potpuno odreknu materijalnih dobara, u sjemeništu se nastoji razvijati duh evanđeoskog siromaštva u svim njegovim oblicima.

Disciplina. Disciplina je sastavni dio duhovnog ustrojstva svećeničkog kandidata, kao i svećenika tijekom cijeloga njegova života.

Duhovno vodstvo. Duhovno vodstvo pomaže kandidatu da ispravno uoči i bude raspoloživ djelovanju Duha, a poslije da bude pouzdan duhovni vođa, jer to u velikoj mjeri ovisi o tome kako bogoslov živi duhovno vodstvo za Sabranost i šutnja. Bogoslovi nastoje obdržavati vanjsku šutnju, koja je prijeko potrebna za nutarnju šutnju duše, za razmišljanje, za rad i za mir cijele zajednice. Kućni i dnevni red osiguravaju svim članovima sjemenišne zajednice dovoljan prostor za sabranost, molitvu i rad.

Zajedništvo s Crkvom. Bogoslovi žive i zajedništvo s Crkvom kroz sinovsku odanost prema Papi i svom biskupu.

Suradnja s laicima. Bogoslov zrelo pristupa i laicima, jer je svećeniku važna suradnja s pastoralnim suradnicima. Suradnja te istinski osjećaj zajedništva i povezanosti s vjernicima laicima, kako za vrijeme priprave i studija tako i u budućem svećeničkome životu, po svojoj naravi mogu doprinijeti istinskom prihvaćanju i življenju identiteta vlastitoga prezbiteru.

Intelektualna formacija

Budući da je odgojitelj vjere, svećenik se mora isticati sveopćim i dubokim shvaćanjem vjere koju naviješta. To “shvaćanje vjere” mora se ostvariti za vrijeme intelektualne formacije bogoslova. Tu spada studij filozofije i teologije. Obuhvaća ciklus od pet godina ili deset semestara. Šesta ili pastoralna godina sastavni je dio studija, premda ima vlastiti ustroj i sadržaj. Filozofsko-teološkom studiju treba prethoditi kroz određeno vrijeme Uvod u otajstvo Krista i u povijest spasenja, kojemu je svrha da pitomcima omogući kako bi shvatili smisao crkvenih nauka, njihovu strukturu i apostolski cilj; ujedno treba pomoći pitomcima da svoju vjeru postave na čvrste temelje, a svećeničko zvanje bolje shvate i zrelije prihvate. Da mognu doista biti učitelji vjere i da im biskupi mognu povjeriti službe u mjesnoj Crkvi, prezbiteri se moraju osobno pripraviti ne samo tako da steknu nužnu intelektualnu formaciju nego se i osposobiti da cijelim svojim životom daju „obrazloženje nade koja je u njima“ (usp. 1 Pt 3,15), tj. da dadu svjedočanstvo susreta s Uskrslim. Filozofsko-teološka formacija svećenika mora stoga voditi računa o problemima suvremenog čovjeka koji se očituju u znakovima vremena, o novim oblicima pastoralne djelatnosti i o zadacima teologije općenito.

Pastoralna formacija

Pastoralni cilj osigurava ljudskoj, duhovnoj i intelektualnoj formaciji određene sadržaje i jasne oznake, jednako onako kao što ujedinjuje i određuje posebnosti čitave formacije budućih svećenikâ. Prema tome, sav odgoj bogoslova u sjemeništima treba ići za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri dušâ po uzoru našega Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira. Pastoralna formacija u sjemeništu ostvaruje se jedinstvenim procesom, koji ima vlastite ali međusobno dopunske i međusobno ovisne časove, u promicanju duhovnog života, u filozofsko-teološkom studiju te u pastoralnim iskustvima u živom tijelu Božjeg naroda. Pastoralna formacija budućih svećenika počinje već u prvim godinama sjemenišnog života i filozofsko-teološkog studija. Pastoralna dimenzija mora biti trajno prisutna i tijekom cijeloga teološkog studija. Ona uključuje trajno upoznavanje današnjeg svijeta i pitanja što ih on postavlja. I sami bogoslovi uključuju se u to pastoralno sazrijevanje u raznim časovima svog puta prema svećeništvu, kao što su podjela službe lektorata i akolitata te svetog reda đakonata i konačno prezbiterata kao završnice sjemenišnog života i odgoja. Nakon deset semestara filozofsko-teološkog studija slijedi pastoralna godina u koju se pripuštaju samo oni studenti koji su s uspjehom diplomirali i odlučili se za svećeništvo. Kroz vrijeme pastoralne prakse kandidati za svećeništvo – tada obično već đakoni – postupno kao svećenici u formiranju uključuju u dijecezanski prezbiterij. Pastoralna praksa može se provoditi ili u kakvu za to određenu zavodu ili na župi ili u nekom drugom prikladnom pastoralnom središtu. Za organizaciju pastoralne godine mjerodavan je dijecezanski biskup. Praktični dio obuhvaća: vođenje crkvene zajednice, propovijedanje, katehizacija, liturgijsko – sakramentalna služba, župna administracija, karitativna djelatnost. S diplomom ne završava studij. Čitav život valja učiti. To je osobito važno za svećenike u godinama nakon svećeničkog ređenja.