Prilikom svečane večernje molitve u kapelici Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, koja je dobila svoj novi izgled, kandidati Zoran Miličević i Petar Kolak su obavili prisegu za đakonat. Uz članove zajednice i odgojitelje svečanoj večernjoj molitvi i činu ispovijesti vjere dvojice kandidata nazočili su profesori koji borave u prostorijama VBS-a, kao i časne sestre, te su došli iskazati podršku kandidatima. Kako i priliči svečanom događaju svoju riječ okupljenima uputio je rektor VBS-a prečasni Ivan Rako, čiji nagovor donosimo u cijelosti.

“Draga braćo, dragi bogoslovi, a osobito dragi Zorane i Petre! Postoje trenuci u životu kada riječi prestaju biti samo riječi. Kada ono što čovjek izgovori postaje obveza koja će ga pratiti do kraja života. Večeras je jedan od tih trenutaka. Zoran i Petar pred nama će ispovjediti svoju vjeru, potvrditi slobodnu odluku o prihvaćanju svetoga reda i položiti prisegu vjernosti Crkvi. Naizgled, nekoliko izjava, nekoliko potpisa. Ali ono što se večeras događa daleko nadilazi te dokumente. Večeras dvojica mladih ljudi pred Bogom izgovaraju riječi iza kojih žele staviti čitav svoj život. Bez pridržaja. Bez unaprijed postavljenih uvjeta.
Dragi Zorane i Petre!
Večeras ne obećavate da ćete uvijek biti snažni, da nikada nećete pogriješiti ili da nikada nećete posumnjati. Obećavate nešto mnogo zahtjevnije: da ćete i u vlastitoj slabosti ostati vjerni Onome koji vas je pozvao. I upravo je u tome ozbiljnost svećeničkoga poziva. Svećeništvo nije zanimanje koje čovjek obavlja, a zatim ostavlja po strani. Ono zahvaća čitav život. Ne može se biti Kristov službenik samo onda kada je to lijepo, kada nas ljudi prihvaćaju ili kada nam služba donosi zadovoljstvo. Doći će dani kada će služenje biti teško. Kada neće biti priznanja, kada će izostati zahvalnost, kada će se možda i vlastiti poziv učiniti zahtjevnim. I upravo će se tada pokazati koliko vrijede riječi koje večeras izgovarate. Draga braćo bogoslovi! Nemojte se nikada naviknuti na činjenicu da ste pozvani. Nemojte dopustiti da vam ono zbog čega ste došli u Bogosloviju postane obična svakodnevica. Pomislite samo: Bog je mogao svoje Evanđelje povjeriti anđelima. A povjerio ga je ljudima. Slabima, ograničenima, nesavršenima. Povjerio ga je i nama. To je veličina, ali i ozbiljnost našega poziva. Jednoga dana netko će pred vama klečati tražeći oproštenje. Netko će vas pozvati uz bolesničku postelju. Netko će od vas očekivati riječ nade onda kada su sve ljudske riječi već izgovorene. I tada neće biti presudno koliko ste bili uspješni u Bogosloviji, koliko ste znali ili kakav ste dojam ostavljali. Bit će presudno jeste li postali ljudi kroz koje drugi mogu susresti Krista.
Zorane i Petre, večeras Crkvi ne dajete samo svoj potpis. Dajete joj svoju riječ. A riječ koju čovjek daje Bogu ne smije biti lakša od života koji iza nje stoji. Zato neka vam ovaj trenutak ostane duboko urezan u pamćenje. Ne kao završetak jednoga razdoblja, nego kao početak odgovornosti koja će od vas svakoga dana tražiti novi odgovor. Jer najveća tragedija svećeničkoga poziva nije čovjekova slabost. Slab je bio i Petar, pa mu je
Krist povjerio svoju Crkvu. Najveća je tragedija kada svećenik izgubi svijest o tome komu pripada; kada mu oltar postane običan stol, Evanđelje samo knjiga, a ljudi kojima je poslan tek obveza koju treba izvršiti.
Zorane i Petre, nikada ne dopustite da vam Krist, zbog kojega ste ostavili toliko toga, postane sporedan u vlastitome životu. I zapamtite: nije najveće pitanje hoćete li jednoga dana biti svećenici, nego kakvi ćete svećenici biti. Hoće li ljudi po vama prepoznati Krista ili će ga, unatoč vama, morati tražiti negdje drugdje? Neka to pitanje večeras ostane ne samo vama dvojici nego svima nama.
Amen. “