Josip je zaručnik Blažene Djevice Marije. Potomak je Davidove loze, kraljevskog roda, ali bio je samo nominalni pripadnik plemstva, jer je za život morao zarađivati kao obrtnik – tesar. Upravo ga zbog toga slavimo 1. svibnja kao zaštitnika rada i radnika. Vrijedno je radio i živo je jedinstveni radnički život. Papa Lav XIII. u svojoj enciklici Rerum Novarum („O novim stvarima“), gdje je progovorio o važnosti i potrebi za poboljšanjem položaja radnika, radnike i sve ljude skromnih životnih prilika uputio na sv. Josipa kao uzor radnika. 

O Josupu nemamo puno podataka, osim što ga spominju evanđelisti Matej i Luka bez ijedne njegove riječi. Međutim, kroz povijest je nastajala legenda prepunih događaja, ali o tome nećemo, nego ćemo se osloniti na nešto pouzdanije povijesne izvore. 

Znamo kako se Josip, zaručen s Marijom, našao pred teškom odlukom prema zakonskim propisima onoga vremena. Naime, njegova se zaručnica našla trudna prije nego što će se oni sastati. Zbog njene besprijekorne i neupitne čistoće, odlučio je potajice otpustiti svoju zaručnicu, kako je ne bi izložio javnome ruglu. No, Anđeo Božji se ukaza i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ (Mt 1, 20-21) 

Evanđelja spominju Josipa još jednom kada se Isus kao dvanaestogodišnjak „izgubio“ u hramu. Doduše, ovaj se put Josip spominje neizravno kada Marija prigovara Isusu: „Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ (Lk 2, 48). Nakon te kratke pustolovine Isus je napredovao „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2, 52), a izvještaji više nisu spominjali Josipa. Gotovo je posve sigurno da je svoj zemaljski život završio prije nego što je Isus započeo javno djelovanje.

Njegov lik je ostao u sjeni sve do IX. stoljeća kada se razvila pobožnost prema njemu, a u XI. i XII. stoljeću ta pobožnost poprima neočekivane razmjere, zahvaljujući djelovanju franjevačke škole. Drugi je zamah doživjela u XIX stoljeću, točnije 1870. god., kada ga je papa Pio XI. proglasio Zaštitnikom svekolike Crkve te uspostavio njegov blagdan 19. ožujka. Papa Pio XII. uveo je u crkvenu godinu blagdan Svetog Josipa Radnika 1955. i odredio da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na Praznik rada. Papa Ivan XXIII uključio je svetog Josipa u Misal, zajedno s Isusom, Marijom te svecima čiju zaštitu Crkva svakodnevno zaziva u euharistijskom slavlju.

 

Ime JOSIP je hebrejskog porijekla, a znači „Bog pridružuje i obogaćuje“ (obitelj djecom). Zaštitnik je radnika (tesara, stolara i svih zanatlija) te je zaštitnik Hrvatske, Meksika, Perua i Vijetnama.

 

 Izvor: Piero LAZZARIN, Sveci kroz crkvenu godinu, (Zagreb: Veritas, 2011.) 142-145.


 Ilija Jurić