Razgovor s msgr. dr. Matom Uzinićem, biskupom iz Dubrovnika.

Gorući grm, list bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.
Godina VI. br. 12 (2012)

Msgr. dr. Mate Uzinić rođen je 17. rujna 1967. u Dubravi, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Zaređen je za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije 27. lipnja 1993. Tijekom tri godine obnašao je pastoralnu službu u župama Omiš i Otrić-Struge. Godine 1996. nastavio je studij u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu, postigavši 2000. godine licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Po povratku u Split od 2000. do 2002. obnaša službu sudskog vikara i suca na Crkvenom interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu i ujedno pastoralnog suradnika u župi Strožanac-Podstrana. Od 2001. rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Od 2002. član je Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2004. Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna zvanja. 24. siječnja 2011. papa Benedikt XVI., imenovao ga je dubrovačkim biskupom. Član mješovite komisije HBK-a i HKVRP-a te predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj.

Preuzvišeni oče biskupe, Isus Krist pozvao Vas je u ministerijalno svećeništvo. Možete li opisati taj osobni poziv?

Nikad nisam volio govoriti o svome pozivu jer nisam znao što reći. Razmišljajući iz ove perspektive o svome životu, mislim da me Bog prvi put pozvao još kao malo dijete, sedamdesetih godina prošlog stojeća, na mladoj misi jednog susjeda, franjevca, ali i ‘odvukao’ u sjemenište primjerom nekolicine starijih prijatelja i susjeda. Kažem ‘odvukao’ jer nisam zapravo znao gdje dolazim i što bih to trebao biti. S vremenom sam spoznao, čak i pokušao pobjeći od toga poziva i njegove zahtjevnosti pred kojom sam se osjećao, a i danas osjećam, malen i nedostojan, ali Bog je uvijek pronalazio načina da me zaustavi, ohrabri i usmjeri. Danas sam svjestan toga da za ispravan odgovor na Božji poziv nije potrebno drugo nego mu se staviti na raspolaganjem sa svim  što jesmo i što imamo. Ostalo je njegova briga.

Vi ste prošle godine [2011.] izabrani, zaređeni i ustoličeni na katedru dubrovačkih biskupa. No, prije toga, bili ste deset godina rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Kakve su Vam uspomene na te godine?

Uoči prve svetkovine Bezgrješnog začeća BDM koju sam proveo izvan Bogoslovije, a Bezgrješna je zaštitnica Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, s nostalgijom sam uzeo album koji su mi bogoslovi poklonili na odlasku kako bih se listajući taj album prisjetio onoga što je bilo. Bogoslovi su uspjeli fotografijama i prigodnim komentarima – to sam u toj prigodi podijelio sa svojim facebook prijateljima – sažeti deset prekrasnih godina moga života s osobama s kojima sam, kako oni napisaše „rastao i srastao“ i koji mi postadoše „druga obitelj i drugi dom“. Mislim da je to najbolji odgovor na Vaše pitanje.

Vrhbosanska nadbiskupija krajem prošle godine [2011.] otvorila je »Godinu vjere«, a nedugo zatim motuproprijem »Porta fidei« i Sveti Otac Benedikt XVI. najavio je istu od 11. listopada 2012. za cijelu Katoličku crkvu. Na čemu bi, prema Vama, trebao biti poseban naglasak »Godine vjere«?

»Godina vjere« nije samo proslava određenih jubileja, a slavimo čak dva, nego i znak jasno uočene krize vjere koja od nas kršćana zahtjeva da ponovno otkrijemo svoju vjeru i povratimo zanos susreta s Kristom, jedinim Spasiteljem. To je poziv na produbljenje i izgradnju osobne vjere i osobnog susreta s Gospodinom po Crkvi i u Crkvi. Postali smo kršćani i članovi Crkve imenom, a mnogi od nas to nisu svojim uvjerenjem i osobito mnogi to nisu svojim životom. Želimo li da vjera u Isusa Krista u mnoštvu najraznovrsnijih ponuda kojima obiluje naše vrijeme ima budućnost, taj raskorak između onoga što jesmo i što živimo, onoga što ispovijedamo u crkvi primajući sakramente i onoga što mislimo, govorimo i živimo u svojoj privatnosti i javnom životu, mora biti uklonjen osobnom vjerom i obogaćen zajedništvom s drugima koji dijele istu vjeru. I pri tom se ne smijemo bojati biti „stado malo“, jer takvo malo stado ujedinjeno sa svojim Gospodinom koji ostaje s nama sve do svršetka svijeta u sebi ima snagu soli koja može sve osoliti i svjetla koje može odagnati svaku tamu. Ovako masovni, bez osobne vjere i s vjerom koju obilježava samo tradicija, a uz to i u sve prisutnijem i privatnom i javnom raskoraku s Crkvom i njezinim evanđeoskim navještajem, ostajemo tek bljutava sol koja nije ni za što ili svijeća stavljena pod posudu.

Imate li Vi nekog osobito dragog sveca ili sveticu kojima se rado molite?

Ne znam koga bih izdvojio kao sveca kojemu se osobito molim. Dragi su mi sveci s kojima se mogu uspoređivati. To sam počeo još kao dijete kad sam se svađao s kipom sv. Ivana Krstitelja, pitao se tko je od nas dvojice veći i tražio da ga skinu s postolja na kojemu se nalazio kako bih ja bio veći od njega. Nisam tad znao za onu Isusovu izjavu o njegovog veličini i o veličini onih koji su dionici Božjeg kraljevstva. Drag mi je to svetac. Za svakog svećenika na prvom mjestu između svih svetaca treba biti Marija koju nam je Isus dao za majku. I doista u njoj se i u njezinoj otvorenosti Bogu i bližnjima svi možemo ogledati. Uz nju i sv. Ivana Krstitelja vrlo dragog sveca pronalazim i u sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću koji je porijeklom iz mog kraja. Rado se ogledam u njegovoj ispovjedničkoj službi i osobito u njegovoj poniznosti, a s poštovanjem to isto činim i u slučaju bl. Ivana Pavla II. i bl. Majke Terezije, dvoje najpoznatijih svetaca Crkve našeg vremena. Svojim životom oni su obilježili svijet, Crkvu, pa i moj osobni život. Upravo to je, to činiti boljim sebe, a po sebi i druge oko sebe, najbolja oznaka svetosti. Zato u njima radije prepoznajem one koji su mi svojim primjerom pokazali put prema svetosti, nego li zagovornike. Premda su oni i zagovornici, smatram da su još više od toga putokaz, dokaz da i mi možemo biti sveti, dokaz da Bog i s nama računa i da ne odustaje, kako je govorio bl. Ivan Pavao II., u suočavanju s našom ljudskom krhkošću. 

Prošlo je 50 godina od otvaranja II. vatikanskog sabora, a recepcija zaključaka sabora nije potpuno ostvarena. Na kojim dokumentima sabora Crkva u Hrvata treba posebno raditi?

Mislim da se u našoj Crkvi dosta učinilo s prihvaćanjem Koncila na teoretskoj razini, osobito stoga što je Koncil u Hrvatskoj, za razliku od Crkava u nekim drugim zemalja, u svim svojim dimenzijama prihvaćen s oduševljenjem, ali da se učinilo premalo na onoj praktičnoj razini. Teško bi bilo izdvojiti neki posebni dokument. Možda bih mogao izdvojiti neka područja, poput naše kršćanske prisutnosti u suvremenom svijetu i sredstvima društvenog priopćavanja, ekumenizma i međureligijskog dijaloga, apostolata laika, kršćanskog odgoja i sl. Istovremeno sam svjestan da niti ova područja nisu ovisila samo o nama, nego i o drugima, a osobito o prilikama i neprilikama s kojima smo se susretali i još susrećemo. Na neki način nas se svih tiče jubilejski poziv bl. Ivana Pavla II. na ispitivanje savjesti vezano uz prijem Koncila kao velikog dara Duha Svetoga Crkvi na kraju drugog tisućljeća. Kako bilo da bilo, iako je prošlo već pedeset godina Koncil nije izgubio na svojoj aktualnosti, nego i dalje ostaje trajan izvor i nadahnuće za prenošenje vjere u promijenjenim okolnostima. Zato nemojmo žaliti za onim što nismo učinili, nego radije pokušajmo vidjeti što možemo učiniti da se stvari promjene. 

Kako se katolici u Hrvatskoj i BiH mogu oduprijeti »diktaturi relativizma«?

»Diktatura relativizma« je vrlo opasan trend našeg vremena koji se događa u ozračju kulturološkog i moralnog pluralizma u kojemu je naša kršćanska ponuda samo jedna od mnoštva ponuda. Smatram da je jedini ispravan odgovor na tu pojavu to da, uvažavajući druge i drugačije, ostanemo vjerni svojim uvjerenjima, evanđelju koje navješćujemo i Crkvi kojoj pripadamo. Primjer je najbolji propovjednik. Mislim da nam je to htio preporučiti i papa Benedikt XVI. tijekom svog pastoralnog pohoda Hrvatskoj prije godinu dana, kako kroz poruku našim mladima kojima je, ako se dobro sjećam, preporučio iskreno prijateljstvo s Isusom da bi, družeći se s njim i plivajući protiv struje, odoljeli privlačnim obećanjima bez vrijednosti i Bogu dozvolili da ih ponese u nebeske visine, tako i kroz poruku našim obiteljima da se svojom kršćanskom nazočnošću u svijetu, svjedočanstvom i zauzetošću odupru tom mentalitetu, ali i kroz poruku Crkvi u Hrvatskoj, osobito onima koji u njoj imaju osobitu službu i poziv, da s misionarskom spremnošću, budna u molitvi i u duhovnom životu, pronađe nove putove evangelizacije. 

Krajem siječnja [2012.] bili ste u Sarajevu na zajedničkom zasjedanju HBK i BK BiH. Nedugo nakon toga boravili ste u Rimu na simpoziju predstavnika biskupskih konferencija i viših redovničkih poglavara o pedofiliji u Crkvi pod nazivom »Prema ozdravljenju i obnovi«. Mediji u Hrvatskoj su po Vašem povratku iz Rima bili pozitivno iznenađeni Vašom otvorenošću. Koji su zaključci tog skupa?

Simpozij »Prema ozdravljenju i obnovi«, na kojemu sam sudjelovao zajedno s vašim nadbiskupom uzoritim kardinalom Vinkom Puljićem, pokušao je pronaći određene odgovore na pitanje pedofilije i pomoći Crkvi u svim njezinim dimenzijama, počinjući od žrtava zlostavljanja, da ozdravi  i da se obnovi. Velik je to problem i bolna rana. Nije to problem samo Katoličke Crkve, koliko god da se u javnosti povremeno stječe takav dojam, ali Katolička Crkva, koja se s pravom osjeća najviše pogođena tim zlom zbog toga što smo mi Kristovim primjerom ljubavi i pozivom koji nam je upućen pozvani na više, želi učiti iz svojih pogrešaka, stavljajući u središte svoje brige žrtvu i njezino dobro, a ne više, kao u brojnim slučajevima prije toga, dobar glas institucije i zlostavljača. 

U svibnju [2012.] ste sudjelovali na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Sisku. Tada je najavljeno da će sljedeći SHKM biti u Dubrovniku 2014. godine. Što za Vas znači biti domaćin ovakvog susreta?

Prihvatio sam domaćinstvo sljedećeg SHKM s velikim strahopoštovanjem, ali i s nadom da će taj događaj – za koji još ne znam niti gdje će se održati, a niti imamo li dovoljno snage i prostora da se on kod nas uspješno održi – biti poticaj buđenje vjere u Dubrovačkoj biskupiji. Od svih molim pomoć u molitvi da to tako i bude. Inače, imam dojam da su se dosada na SHKM pokušavali oboriti rekordi po broju sudionika. Mi ne želimo obarati rekorde. Za to nemamo mogućnosti. Željeli bismo da taj susret, po onom što imamo i po onom što želimo ponuditi, bude praznik vjere i kršćanske mladosti. To će i biti ako uložimo dovoljnu brigu u pripravu za taj događaj, ali i u izbor sudionika. Bolje nikoga ne dovesti na susret, nego to učiniti bez kriterija i priprave. Osobito treba paziti da mladima ne budemo cilj kao turistička atrakcija, nego kao mjesto susreta s braćom i sestrama u istoj vjeri. Samo tako nas taj susret može obogatiti i ohrabriti u vjeri i biti nam poticaj za hod s Kristom s novim i preobražavajućim zanosom.

Veze Dubrovnika i Bosne i Hercegovine započele su prije više od 800 godina, točnije 1189. godine kada je Dubrovnik sklopio sporazum s bosanskim banom Kulinom. Veze katolika u Hrvatskoj i katolika u BiH, koji su po nacionalnosti većinom Hrvati, i danas su jako dobre, a mnogi su se i preselili iz BiH u Hrvatsku. Ima li u Dubrovačkoj biskupiji Hrvata iz Bosne i Hercegovine, iz kojih krajeva i koliko su »aktivni« vjernici?

Bosna i Hercegovina bila je za cijelu Hrvatsku, a osobito za moju Dubrovačku biskupiju, rasadnik života, a ondje gdje ima otvorenosti životu ima i prave vjere. Kažem bila, jer je nažalost to sve manje sposobna zbog toga što su neki njezini dijelovi, osobito u Banjalučkoj i Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u prošlom ratu potpuno opustošeni. Mislim da bismo mi u Hrvatskoj morali shvatiti da bez Hrvata u Bosni i Hercegovini ni mi nećemo imati budućnost. Odgovor bi, dakle, na Vaše pitanje ima li u Dubrovačkoj biskupiji Hrvata iz Bosne i Hercegovine bio pozitivan. Brojni su Hrvati iz Bosne i Hercegovine doselili, a i još doseljavaju, u Dubrovačku biskupiju. Mislim da većina potječe iz Hercegovine, koja nam je uostalom i najbliže, a na pitanje jesu li oni ‘aktivni’ vjernici ili nisu i ako jesu, koliko su, ne bih mogao odgovoriti. Ima i aktivnih, a ima i neaktivnih. To ne ovisi o porijeklu.

Što biste na kraju ovoga razgovora posebno željeli poručiti nama bogoslovima?

Želio bih vam čestitati što ste u mnoštvu ponuda izabrali biti bogoslovi i, nadam se, sutra svećenici, ali poručiti da se ne bojite biti to što jeste i na što ste pozvani. Budite bogoslovi i svećenici kakvima vas Bog želi. Za to je potrebno samo jedno i svi drugi preduvjeti koje Crkva traži da bi netko bio zaređen mogu biti sažeti u to jedno, a to jedno je da sebe i svoj život stavite u potpunosti Kristu na raspolaganje. Neće vas to osloboditi dužnosti ljudske, duhovne i intelektualne izgradnje bez kojih bi nemoguće bilo odgovoriti izazovima suvremenog vremena, a niti poteškoća, križeva, povremenih razočarenja i umora, pa i padova, ali hoće vas u vašem svećeništvu učiniti sretnima. Sebe staviti Kristu na raspolaganje, postajati iz dana u dan njemu sličniji, postajati za druge Krist! To je naš svećenički zadatak! Nije to lako. To je proces koji od nas traži svaki dan ponovo započinjati i uvijek ponovo ustajati iz svojih padova. Sami ne možemo puno. Potrebna nam je molitva naših vjernika i milost Duha Svetoga. Ako smo se stavili Kristu na raspolaganje toga, te pomoći, neće nedostajati. Zadržite li, međutim, bilo što za sebe ili stavite li sebe i svoj interes ispred Krista i njegovog interesa, što god da je to, vaš svećenički život će biti promašaj. To će te najprije otkriti vi sami u sebi i svojoj unutarnjoj gorčini, a onda će to osjetiti i drugi oko vas. Nemojte dozvoliti da se to dogodi. Radije otiđite. Budite radije dobri kršćani, nego li prosječni ili, ne daj Bože, loši svećenici. U duhu ove želje želio bih ovu poruku i upozorenje završiti molitvom Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj i našoj majci, da vama i svim našim bogoslovima i mladima koji u sebi osjećaju da ih Bog zove, svojim majčinski zagovorom, ali i primjerom, ona pomogne u potpunom opredjeljivanju za Krista, da biste poput nje napravili prave izbore i svojim pozitivnim odgovorom Kristu, odgovorom bez ikakve zadrške, mogli na pravi način odgovoriti onomu poslanju koje Krist u vama i po vama želi izvršiti u ovom prostoru i vremenu koji su vam darovani, ali i zadani. 

Oče biskupe, hvala Vam za razgovor i za sve dobro što činite za Dubrovačku biskupiju, Katoličku Crkvu i svakog čovjeka. Svako Vam dobro od Gospodina. Gospodin s Vama, Vašim svećenicima, bogoslovima i vjernicima!

Uredništvo GG