Albert Schweizer, jedan od najpoznatijih liječnika u povijesti njemačke nacije opisuje dva svoja pacijenta:

ležali su jedan pokraj drugoga u istoj sobi. Jednome je svakodnevno netko dolazio u posjet, a drugome nije dolazio nitko.

I premda su imali istu terapiju, jednome je bivalo sve bolje, a drugi se osjećao sve lošije.

Kada je vidio da će ovaj drugi uskoro umrijeti, pitao ga je ima li ikoga od svoje obitelji?

Tada je  ovaj odgovorio da nema jer je kao mlad otac ostavio svoju ženu i djecu, bojeći se za sebe – da se više neće moći aktivno baviti športom, da se više neće moći družiti kao prije i putovati sa svojim klubom, ali sada ga je još više strah jer ne zna kako će skončati.

To je sve slušao onaj prvi pacijent koji se oporavljao pa se iznenada uključi u razgovor kazujući kako je on sam dijete roditelja koji su ga napustili, ali je zato sav svoj život uložio u svoju obitelj. Volim ih, kazao je – više nego samoga sebe i kada bih se ponovno rodio učinio bih isto za njih.

Dragi vjernici, čovjek je stvoren da bi jedan drugome olakšavao život, da bi jedan drugome uljepšavao, a ne komplicirao kratku svagdašnjicu.

Hrvatski knjževnik iz 2/2 19. i početka 20. st. Fran Mažuranic u svojoj crtici Isus i djeca opisuje Isusa kako se preodjenuo u siromaška i došao među djecu.

Prvoga je pitao da mu dade svoj sendvič, ali ovaj se rasrdio i otišao od njega.

Drugoga je pitao isto, ali ovaj mu je rekao da od njega neće dobiti ništa.

Trećemu je došao i ovaj mu dadne cio svoj sendvič.

Tada Isus kaže:

Nije nužno da je onaj koji ne da po sebi zao

Kao što nije nužno i da je onaj koji daje po sebi dobar

Ali onaj koji daje velikodušno velik će biti u Kraljevstvu nebeskome,

Onaj koji se žrtvuje velikodušno, velikodušno će biti nagrađen u Kraljevstvu Božjem.      

Dragi vjernici, vi ste u svojim obiteljima toliko puta doživjeli da ste mužu, ženi, djetetu, bratu, sestri, ali i susjedi, prijatelju puno toga velikodušnoga učinili, a oni kao da to nisu vidjeli.

Također ste im obećali puno, ali ništa ili posve malo od toga ste ispunili.

Rekli ste jedni drugima puno puta nešto što vas kod smeta i preko čega ne možete prijeći, ali ste opet prešli.

Rekli ste da se više nećete iskaljivati na svoje bližnje, da nećete biti grubi ni gtubo govoriti, obećali ste da više nećete piti, rekli ste da ćete se popraviti, da ćete biti dobar muž, dobra žena, dobra djeca, dobre svekrve, svekri, punice, punci, prijatelji…

Sve ste to rekli i dalje govorite, ali sve to ponovno kršite i poričete svoja obećanja.

Zbog čega to činite? Odgovor je jednostavan: zbog pomanjkanja žrtve.

Teško je čovjeku žrtvovati se za bilo koga. Uočili ste, lako je posvađati se i zalupiti vratima nekomu do koga vam nije stalo ili koga ne volite.  

Ali do koga vam je stalo za toga se i bojite. Bojite se da se ne razboli, bojite se da ne ode, strah vas je da ne uspije, žao vam je kada je žalostan, nesretan, utučen.

Međutim, onaj koji više voli sebe od bilo koga drugoga, tome je vrlo teško žrtvovati se za druge. Taj obećava ali ne ispunjava.

Ali kada volite druge kao sebe, tada činite sve kako bi oni bili sretni i zadovoljni.

Ako ugnjetavate, maltretirate, obeshrabrujete… tada ćete čvrsto odlučiti da ćete s time prestati

A ako sami trpite tada ćete ponovno i ponovno popustiti i oprostiti: prijeći ćete preko svega: i preko uvrjeda i preko nerazumijvanja i nepoštivanja i maltretiranja.

Dragi vjernici, čovjek da bi se žrtvovao mora voljeti.

To svoje lomljenje u sebi i prelazak preko svega nazivamo žrtvom.

A najveća je velikodušna žrtva, jer nas u porocima poziva na otpor protiv zla, jer nas u strahovima čini hrabrima, u uvredama oprostivima, u poteškoćama postojnima.

Božić je lijek protiv čovjekovih urođenih strahova i primjer da se svaka žrtva ne vraća bez ploda.

Mi smo djeca koju su nekada davno napustili praroditelji.

Od njih baštinimo te komplekse straha, uznemirenosti i zabrinutosti.

Zbog toga i plačemo kada smo u tjeskobi, strepnji, napetosti i nemiru jer se osjećamo nesigurno.

Ali u ovoj noći smo i djeca koja su pronašla svoga roditelja, koja trče k njemu i hvataju mu se za skute kako bi zadržalioko sebe dio svijeta koji poznaju, do kojega im je stalo i koji ih čini sigurnima.

Zbog toga po sto puta i ponovimo na dan: O Isuse, o Bože… jer duboko u sebi znamo da se sa svojim strahovima, problemima, kompleksima ne možemo sami nositi.

Sve je to imao u vidu naš Dobri Otac kada je poslao svojega Sina na ovaj svijet.

On se rodio od Majke koja ga je puno voljela i oca kojemu do kraja nije bilo posve jasno o kakvome je čudu zapravo riječ.

I Josip je imao svoje strahove i nesigurnosti, a Marija je sve to prešućivala i žrtvovala se za svoju obitelj.

Zbog toga svi naši strahovi i zebnje ukoliko su plod ljubavi i žrtve itekako imaju smisla i ne mogu ostati suhi jer se u njih unosi neustrašivi Bog koji ulijeva svoju moć u ova naša klecava koljena i ovo naše strašljivo srce.

Nas je još ona stara, davna, zlobna zmija zavela da nam Bog ne želi dobro i da mu nije stalo do nas.

Zbog toga su proroci glas gubili pozivajući ovo čovječanstvo da se okrene i usredotoči na Boga. „Dajte, govorili su „pomirite se s Bogom, približite se Bogu, pouzdajte se u Boga i ne bojte se!“

A kada se i na to oglušio, sam Bog je odlučio približiti se čovjeku, štoviše postati jednim od nas ljudi.

Ali opet ne tako otvoreno da bi izgledalo da se nametnuo svijetu, nego tiho, tajno.

I ne tako da bi samim rođenjem bio prepoznatljiv, nego da bi ga mi sami tražili i prepoznali.

A kada ga prepoznamo onda smo spremni predati mu sve kako bismo ostali u njegovoj blizini, u njegovoj sigurnosti.

U ovome životu nije lako, ali Bog je taj koji će nam pomoći. On nas noćas i poziva. Ne lijepite se za zemaljsko – gledajte gore! 

Ne smijemo biti kao mišica koja se uvukla u punu smočnicu pa otamo poziva svoju djecu da dođu i da se časte, a naivna i ne zna da se iza suhoga grožđa, zrelih kestena i mirisavoga parmezana skriva ljepilo u koje će se svi uloviti.

Ne vucimo sebe i druge tamo gdje nas evanđelje ne poziva. Znajmo da se za sve dobro u ovome svijetu čovjek mora potruditi, mora se žrtvovati.

Nema suhoga grožđa ako se prije nije obralo i probralo, kao što nema ni ulja ako se prije nije iscijedila maslina.

Nemojmo jedni druge zaustavljati u dobru, ne maltretirajmo jedni druge, ne vrijeđajmo, ne podcjenjujmo, ne uništavajmo jedni druge!

Umjesto toga, pošujmo se! Praštajmo! Ispričajmo se jedni drugima! Pomažimo jedni druge, izgrađujmo jedni druge i molimo jedni za druge.

Naši su stari upravo za Božić obilazili jedni druge da bi se izmirili, da bi jedni drugima oprostili, da bi se jedni drugima isričali, da bi jedni drugima pakazali da im žele dobro.

Zašto onda ne bismo i mi činili tako?

Zašto se mi tako posebno osjećamo za Božić?

Zbog čega smo tako razdragani, pozitivni, sretni, veseli… darežljivi, obazrivi, miroljubivi, dobrodušni…?

Pa zbog toga što Bog duboko u nama utiskuje svoje obećanje da nas nikada neće ostaviti.

Krist je i došao da bi utješio, ojačao, ohrabrio, ozdravio, oslobodio, osposobio, obradovao, uveselio ovaj svijet.

Zbog toga smo i radosni jer nas je noćas naš pravi roditelj našao, uzeo nas za ruku i obećao nam sigurnost!

Recimo mu na svemu tome hvala: Hvala ti Isuse što nas pohađaš, što nas oslobađaš, što nas ozdravljaš, što nas darivaš, što nam opraštaš, što nas blagoslivljaš, što nas hrabriš da idemo dalje…

Recimo mu hvala za sve ono što imamo i hrabro ga molimo za ono što nam treba!

Samo hrabro, ponovit će Isus po sto puta u evanđeljima…

Zato neustrašivi, hrabri i vjerni Božji narode… onima koji nisu dobro bio ovaj Božić početak boljega vremena, onima koji su dobro neka se tako i ostane.

Mi smo mu danas na njegov 2020. rođendan donijeli sebe,

a zauzvrat neka i on sebe nama dadne, a i sve ono što nam samo On može dati.

Dragi vjernici sretan vam i blagosloljen Božić! 

Dr. Dubravko Turalija