Ni jedna od kršćanskih crkava nema točno određenu uredbu liturgijskih boja kao što to ima Katolička crkva. Crkvene boje veliko su blago liturgije koje je stiecano ne odjednom nego polagano i postupno (usp. Inocent III., DeSac. Alt. Mys.). Boja koja je dominirala prvim stoljećima u Crkvi bila je isključivo bijela. Bazirajući se na starozavjetnoj tradiciji odijevanja svećenika, Crkva je prihvatila hebrejski obred ređenja, odjevanja i pomazanja. Levitski zakonik 8 detaljno opisuje ređenje svećenika. Za ređenika prije ređenja slijedilo je pranje, tj. kupanje. Čim je riječ o kupanju odmah je jasno o kojoj boji haljine je riječ koja se navlači na čisto tijelo. Pošto bi odjenuo bijelu haljinu, svećenik bi se opasao lanenim pojasem. Na donju bijelu haljinu došao bi plašt i palerina koji su mogli biti jednake ili pak plave ili zelene boje. Ta starozavjetna tradicija nečujno je ušla u kršćanstvo. U rano dobe, znakovit broj jeruzalemskoga svećenstva prešao je na kršćanstvo. U međuvremenu je bio i porušen jeruzalemski hram koji je bio središte liturgijskog hebrejskog života pa je to još više pogodovalo da starozavjetni hramski sadržaj bude prenesen na novi eklezijalni i da se uskladi s onim koji je već stoljećima bio u opticaju hramske liturgije.

            Doista, još i danas, čak 120 puta tijekom crkvene godine, boja koju Crkva često ište za liturgijsko slavlje jest bijela (T. Knežević, Dierektorij vrhbosanske nadbiskupije, 2020.). To i ne čudi ako znamo da su sva liturgijska slavlja do IV. st., prema riječima pape Benedikta XIV. (De Sacro Sacrificio Missæ), a kako smo rekli, pod hebrejskim utjecajem, vođena isključivo u bijeloj boji. Tek pokrštavanjem europskih kruna, liturgijsko ruho mijenja svoju boju od svečane i prigodne do one svakidašnje i obične. Prema uzoru na europski kraljevski dvor, svakodnevna kraljevska boja bila je plava ili zelena, dok je svečana grimizna boja bila iznošena isključivo na velikim i važnim slavljima. Ubrzo zatim postao je običaj i u Crkvi da se za velika blagdanska slavlja nosi grimiz, zlatna ili bijela boja, a da se za svakidašnju liturgiju koristi plava. Kako je u srednjem vijeku već bila ustaljena crkvena godina, tako je za svečana božićna i uskrsna slavlja te za velike godove i obljetnice preferirana grimizna ili zlatna boja, a u svagdanima se koristila ona obična plava, koja je po sebi također svečana, ali neupadljiva. Budući da svagdani ponajviše pokrivaju ljetni period plavu boju s vremenom je zamijenila zelena kao simbol dominantne zelene godišnje sezone i svakodnevnice, dok je za velika slavlja grimiznu i bijelu boju zamijenila bijela. Danas se, tako, u katoličkoj liturgiji, zelena boja koristi i do 150 puta tijekom liturgijske godine (T. Knežević, Dierektorij vrhbosanske nadbiskupije, 2020.). 

            Ostalo je još ustaliti boje za blagdane mučenika. Crvena boja najbolje je asocirala na krv pa je, zbog toga, i postala dio liturgijske boje ruha koji se u današnje vrijem koristi svega 29 puta tijekom crkvene godine (T. Knežević, Dierektorij vrhbosanske nadbiskupije, 2020.). rekli smo da je u srednjem vijeku, osim zelene dominirala plava boja, kao boja svagdašnjice, koja je s vremenom iščeznula kao i ona crna, tzv. tridentska pokojnička, koja je poslije Drugoga vatikanskoga sabora zamjenjena ljubičastom.

            Povijest ljubičaste boje vrlo je interesantna. Inače, ta boja je slična purpurnoj, koju su rani kršćanski kraljevi i srednjovjekovno plemstvo itekako favorizirali. Kako je bijela boja, tradicijom, dominirala velikim blagdanima, a zelena svagdanima, omiljena ljubičasta, odn. purpurna boja, koja je resila bogati sloj srednjega vijeka, u koji je svakako spadalo i svećenstvo, ostala je neiskorištena. Purpurnu boju zbog svoje praktičnosti zamijenila je ljubičasta i u Crkvi se unosi ne kao boja pokore, nego iščekivanja. Kao što domaćin iščekuje svoje goste u najljepšem odjelu, tako i kršćani iščekuju velika liturgijska vremena u najljepšoj boji. Budući da se pred Božić iščekuje Mlado Sunce s visine (usp. Lk 1,68-79), a pred Vazam Uskrs Gospodina našega Isusa Krista (usp. Lk 18,33), tako je i ljubičasta boja postala karakteristikom tih vremena. Doista, ljubičasta boja je poslije zelene i bijele treća po zastupljenosti u katoličkoj liturgijskoj godini. Ona danas pokriva došašće, korizmu i kvatrene subote i nosi se čak 64 puta tijekom liturgijske godine (T. Knežević, Dierektorij vrhbosanske nadbiskupije, 2020.). Budući da je po sebi zagasita i tamna, ljubičasta boja postala je alternativa crnoj koja je zbog svoje antipropagande o radosti vječnoga života jednostavno zamrla ne samo u katoličkome prezbiteriju nego i u laikatu. To najbolje dočarava i suvremena tendencija da obitelji koje žaluje za svojim pokojnikom sve više izbjegavaju crninu jer vjera u život vječni ne budi očaj, nego radost i svijetle boje buduće slave (K. Rahner – A. Häussling, Die vilen Messen und das eine Opfer).

            Slična ljubičastoj boji je ružičasta, koja je ostala podsjećati današnjicu na raskošni srednjovjekovni purpur i nosi se samo dva puta tijekom crkvene godine i to na Treću nedjelju došašća ili nedjelju Gaudete (radujte se) i na Četvrtu nedjelju korizme ili nedjelju Laetare (veselite se). Riječ je o prekretnicama ili poluvremenima došašća i korizme, kada se temeljitije, pribranije i svesrdnije pripremamo za finale, tj. konačni pojavak (o Božiću) Božje slave i njezine spasonosne poruke (o Uskrsu).      

Prof. dr. Dubravko Turalija