Treća nedjelja Došašća poziva na radost.

Što radost nije? Radost nije samo osjećaj.

Što je onda radost? Radost je stanje.

Stanje može biti privremeno i trajno, nestabilno i stabilno.

Što je stanje trajnije i stabilnije to je radost veća.

Ipak, nema trajne radosti bez tvorca radosti.

U Boga vjerovati je radost. U Boga se uzdati je radost. Boga iščekivati, slaviti i častiti je radost.

Euharistija je poziv na radost. Euharistija je molitva za radost.

Slušanjem Božje riječi i gledanjem njegove slave postajemo, bivamo i ostajemo radosni.

Samo je u Bogu mir i radost. 

Treća nedjelja došašća, kod nas je ujedno i nedjelja Caritasa. Došašće i Caritas idu zajedno. Caritas ne dariva ljude skupim satovima, mobitelima ili luksuznim automobilima. Caritas to ne čini. Caritas pomaže onima koji su u velikoj životnoj potrebi. Isto tako, i Došašće ne donosi ljudima časak prolazne sreće i zadovoljstva. Došašće donaša čovjeku ono što mu je trajno potrebno, a to je mir s Bogom i radost u vlastitome srcu. Mir s Bogom poziv je na odnos, novi odnos s Bogom. Bog poziva čovjeka. Govori mu: „Idemo ispočetka. Idemo zajedno! Radost je stanje, tj. stajanje ili življenje uz Boga. Božji dar mira i radosti ponuđen je svima. Nepristrani i nesebični Bog to ne nudi samo nekima.     

U jednome od hrvatskih benediktinskih samostana 13. st. pojavile su se velike boginje. Prvo su stradali najboležljiviji, zatim oni najneuhranjeniji pa onda i najstariji monasi. Naposljetku razbole se i oni najjači. Međutim, u samostanu je bio monah Dendar koji je ostao nezaražen. U međuvremenu, bolest se proširila i na druge samostane. Tada susjedna samostanska braća stanu moliti subrata Dendara da im otkrije lijek i da im pomogne, ali on ne htjede, nego je tajni recept čuvao samo za sebe.

Nešto slično događalo se i u Ivanovo vrijeme. Svećenici su griješili kao i sav ostali narod, ali su jedini imali povlasticu svakodnevnoga čišćenja i oprosta. Zaranjajući u bazen s vodom njihovo tijelo bivalo je očišćeno ne samo izvana, nego i iznutra. 

Kako je Ivan Krstitelj potjecao iz svećeničke obitelji, rano je uočio taj ekskluzivni svećenički privilegij i javno se pobunio protiv toga. Stao je na obalu Jordana i pozivao sve ljude da mu pristupe i da ih on, polijevajući ih vodom, očisti od njihovih grijeha baš onako kako je čistio sebe i kako su se čistili svi svećenici i leviti. 

S pravom se pitao pravedni Ivan: Zašto bi samo svećenici imali privilegij svakodnevnoga čišćenja? Svaki čovjek ima pravo na očišćenje i oproštenje grijeha. Tako je s Ivanom Krsiteljem svećenički privilegij prešao na cio narod. 

Na taj se potez, do Ivana, nitko nije usudio. Zbog toga je postao i ostao u narodu i zapamćen kao Ivan Veliki, Ivan Krstitelj, Ivan otpustitelj i osloboditelj od grijeha.  

Tamo gdje je Veliki stao s otpuštenjem i oslobođenjem, još Veći je nastavio sa spasenjem i otkupljenjem. I neobjašnjiv je stav apostola i naroda da su Isusa držali prije svega prorokom, a u današnjem evanđelju sam Isus naziva Ivana nadprorokom ili više od proroka. Ako je, dakle, Ivan Otpustitelj i više od proroka, kako onda Isus Spasitelj može biti samo prorok?

Zbog toga Isus i nastavlja. Kaže: Ivan je najveći od žene. Za razliku od Ivana koji je od žene, Isus je od Oca i to neprestano ponavlja. 

Ne zaboravimo da je Isus taj, ne narod, koji kaže za Ivana da je najveći od žene. To narod nikada ne bi rekao. Tko je Ivan za narod? Čovjek bez sandala, bez obuće, bez haljine, bez pojasa. Lutalac bez obitelji, bez doma. Siromah bez pića bezhrane. Ivan se na ovoj zemlji napatio kao nitko. Kako onda može biti najveći? Ljudski gledano, on je najmanji, najneznatniji, najbjedniji zemljanin.

Međutim, božanske oči to ne vide tako. Bog ne gleda kako gleda čovjek. Za Boga je najveći na zemlji onaj koji je najmanji, najponizniji, najneznatniji i svima sluga. Sluge pune raj, ne gospodari. Dok se ljudi na zemlji natječu biti najveći, u raju se natječu biti najmanji. Dok ljudi na zemlji žele biti prvi, u raju žele biti svi posljednji i svima sluge. 

Znači, sve ovozemaljske mjere obrnuto su proporcijalne u kraljevstvu nebeskome. Pa sve što je ovdje po sebi neznatnotamo je po sebi veliko, ali se to veliko naziva neznatnost. Sve što je na zemlji ponizno tamo je uzvišeno, ali se to u raju naziva poniznost. I sve što je siromašno na ovome svijetu tamo je bogato, ali se to bogatstvo u raju naziva siromaštvo – i o tome Isusgovori u svojim Blaženstvima.

Na koncu, Isus uopće ne govori o tome tko je najveći u kraljevstvu nebeskome, nego tko ulazi u kraljevstvo nebesko, jer najveća nagrada čovjeku i jest ući u kraljevstvo nebesko. A kada se uđe u Kraljevstvo, onda nisu više ni važni stereotipni ljudski kriteriji tko je najveći, a tko najmanji, jer sve maleno u raju je veliko i slavno.

dr. Dubravko Turalija