Na početku nove liturgijske godine sjetimo se kako tijekom liturgijske godine slavimo spomen na spasonosno djelo Krista Gospodina, „da se tako otajstva na neki način ponaznačuje u svako doba, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja“ (SC 102). Središnji blagdan je Uskrs, a svake nedjelje krštenici se okupljaju „da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa“ (SC 106). Došašće je razdoblje od četiri tjedna priprave na eshatonski dolazak Gospodinov te na njegov dolazak u ljudsku povijest prigodom rođenja. To je vrijeme duhovne budnosti, a ne možemo biti pripravni za eshatonski ili božićni susret s Gospodinom ako u svoju ljudsku i vjerničku svagdašnjicu ne utkamo duhovnu spremnost o kojoj govori Isus u današnjem evanđelju.

Prvo čitanje (Iz 2,1-5)

Ovo je dio Izaijine propovijedi Židovima Judeje nakon što su Asirci srušili Izrael ili sjeverno kraljevstvo god. 722. pr. Kr. s glavnim gradom Samarijom. Judejcima, koji su bili ustrašeni da će ih zadesiti sudbina Samarije, Izaija govori da ih Bog neće napustiti te da će nastupiti novo razdoblje mira, pravde i jedinstva, ako  svi Izraelci  „uziđu na Goru Gospodnju“, ako „hode u Gospodnjoj svjetlosti“. Time prorok najavljuje mesijansko razdoblje pravde i mira, kada će mačevi i koplja kao simboli smrti  biti prekovani  u plugove i srpove kao simbole života.

Drugo čitanje (Rim 13,12-14)

U ovom dijelu poslanice Rimljanima Pavao poziva krštenike na duhovnu budnost. U brizi za životne potrebe svoje i onih koji od nas ovise, može se dogoditi da kršćani zaborave istinski hitnu zadaću  – spremnost za novo Gospodinov dolazak: “ U brizi za tijelo, ne pogodujte požudama!”. Svojim životom trebali bismo odražavati svjetlost uskrslog Krista, a ne stil potrošačkog društva u kojem je važno više uživati posjedujući sve više te iskazivanjem osobne moći i znanja. Najzornija ispovijest vjere je život u skladu s Isusovim primjerom i učenjem.

Evanđelke: “Budite pripravni” (Mt 24,37-44)

Današnje evanđelje uzeto je iz Matejeve verzije Isusova eshatološkog govora u Jeruzalemu. Taj se govor odnosi na događaje u vezi s budućim nastupom Božje konačne vladavine i završetkom ljudske povijesti. Ovaj odlomak uzet je iz drugog dijela toga govora koji se sastoji od parabola o budnosti potrebnoj za susret sa Sinom Čovječjim. Kako nije poznat dan Kristova drugog dolaska i posljednjeg suda, pomoću parabola istaknuta je potreba budnosti u sadašnjosti. Međutim, vjernička budnost nije cvoktanje od straha pred nepoznatom budućnošću nego odgovorno služenje Bogu brižljivim ispunjavanjem vlastitih dužnosti u obitelji i društvu.

Tako imamo tri parabole s pozivom na budnost: parabaola o Noi, parabola o dvojici radnika na polju i dvije domaćice koje melju dnevni obrok brašna za svoju obitelj na kućnom mlinu, parabola o domaćinu koji bdije da mu lopovi ne potkopaju kuću. Prvu je Isus uzeto iz tradicije o općem potopu u Knjizi Postanka, a druge dvije iz obiteljskog života u agrarnom društvu svoga vremena. U prvoj suprotstavlja Nou i druge ljude njegova vremena. Potop je došao nenadano i prouzročio grozne posljedice po većinu Noinih susjeda i mještana. Pri tome uočimo da Noini suvremenici nisu prikazani kao posebno zli ljudi; mana im je što su bili zauzeti isključivo poslovima svakodnevnice. Ukliješteni u takve svoje brige, bili su zatečeni potopom i izginuli. Prema Mateju, neki od njegove kršćanske subraće i sugrađana kojima vjera nije bila važna za život, toliko su uronjeni u zarađivanje za kruh svagdanji, podizanje obitelji ili napredak u karijeri da su zapostavili pitanje o smislu života. Ovom parabolom Isus zove na budnost ne samo Matejevu generaciju kršćana nego i nas koji živimo u potrošačkom društvu i podliježemo potrošačkom mentalitetu. Podignimo svoje oči iznad horizonta svagdašnje egzistencije i imajmo na umu uzvišeni cilj života: onostranost, trajnost. Pri obavljanju svojih redovnih dužnosti, živimo dostojno svoga kršćanskog poziva na vjeru i život vječni.

Parabola o radnicima na polju i ženama koje melju na kućni mlin naglašava neočekivanost Kristova drugog dolaska te razdvajanje koje će taj dolazak donijeti među ljude istog posla i iste obitelji. Iz daleka, dva muškarca koji rade na istom polju izgledaju potpuno jednaki. Tako i dvije domaćice, kojima je prva jutarnja dužnost namljeti brašna u količini potrebnoj za kruh u njihovoj obitelji dotičnog dana, ne razlikuju se u biti jedna od druge. Parabola podsjeća da će jedan od tih muškaraca biti “uzet” a drugi “ostavljen”. Jedna od domaćica bit će “uzeta” a druga “ostavljena”. Posljednji sud, koji će biti pravedan i kojemu nećemo moći izbjeći, otkrit će razlike među osobama koje mi  smrtnici ne možemo primijetiti. Uz to kriterij razdvajanja bit će Božja prosudba, a ne ljudski mentalitet. U ovoj paraboli naglašena je potreba spremnosti, a razlike među ljudima prepuštene su Bogu.

Zgoda o domaćinu, koji bdije čuvajući svoju kuću od kradljivaca, naglašava potrebu stalne spremnosti. U Isusovo vrijeme, kada je bilo pojedinačnih i udruženih lopova, razboriti domaćin morao je uvijek biti spreman na dolazak nepoželjnog gosta. Isus traži da njegovi sljedbenici, koji očekuju njegov drugi dolazak, budu u stanju stalne pripravnosti. Kao što provalnici ne telefoniraju unaprijed da bi najavili svoj “posjet”, ni Sin Čovječji neće najavljivati svoj dolazak: nastupit će nenadano i neočekivano. Stoga je spremnost svakog dana i u svako vrijeme jedini ispravni stav.

Došašće je liturgijsko doba budnosti. Ova nas liturgija zove na vjerničku budnost u očekivanju Gospodina koji dolazi. Taj “dolazak” može biti osobni prijelaz iz zemaljskog proputavanja u život s Bogom nakon tjelesne smrti, ali i eshatonski dolazak Gospodinov. Vrijeme nam je odmjereno pa trebamo učiniti vjernički sadržajnim dane i trenutke koje nam Gospodin dariva. Bog nas u život šalje i na životu održava da bismo njega otkrili i upoznali u ljubavi i dobroti ljudi uz nas, u prirodi oko nas, u iskustvu svome i svojih bližnjih. Advent nije doba ustrašenosti i očaja. To je poziv na nadu, na novo prihvaćanje svjetla Kristova, na mir s “blizima” i “dalekima” (Ef 2,17-18). Poziv na radosno iščekivanje budućeg života: “Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka!” Advent je doba duhovne budnosti.

Prof. dr. Mato Zovkić