Prije točno 50 godina, 25. studenoga 1969., ponovno su započela predavanja na sarajevskoj bogosloviji, današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

         Današnje dvije institucije Vrhbosansko bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu osnovane su 1890. kao jedna ustanova: Nadbiskupijsko bogoslovno sjemenište.

         Bogoslovija, čije otvorenje je tražio papa Leon XIII., nesmetano je djelovala sve do 1944. kad je bila prisiljena prekinuti djelovanje zbog upada Njemačke vojne komande u jedan dio zgrade. Te su prostorije služile za ratnu bolnicu njemačke, a kasnije i partizanske vojske. Krajem 1946. rad Bogoslovije je zabranjen i 1947. te prostorije su na raspolaganju jugoslavenske vojske. Nakon odlaska vojske, uprava studentskog doma preuzima zapadno krilo Bogoslovije, a ono istočno država nacionalizira 1959. godine.

         Put do ponovnog otvorenja Bogoslovije nije bio lagan. Veliku zaslugu za povratak ima tadašnji vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada, današnjoj javnosti – zbog njegove ljudskosti pokazane tijekom Drugog svjetskog rata – poznatiji kao Pravednik među narodima.

Povratak istočnog (profesorskog) dijela zgrade

U suradnji s nadbiskupom Petrom Čulom i biskupom Alfredom Pichlerom, uspio je u jesen 1969. vratiti onaj istočni, odnosno, profesorski dio zgrade koji je bio nacionaliziran. Nakon manjeg uređenja, vratili su se profesori isusovci i bogoslovi četiriju biskupija u Bosni i Hercegovini: Vrhbosanske, Banjalučke, Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanjske. Bogoslovi su dobili poziv da se okupe 22. studenoga u Sarajevu, a predavanja su započela 25. studenoga 1969.

Povratak zapadnog (bogoslovskog) dijela zgrade

Profesor Pero Pranjić u Zborniku radova znanstvenog simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. prigodom obilježavanja stote obljetnice postojanja Bogoslovije, opisuje nastojanja oko povratka zgrade i navodi kako su prostorije “postale tijesne za sve veći broj bogoslova”, te kako se “nadbiskup Čekada nije smirio dok strpljivim pregovorima nije postigao da se nagodi s vlastima”. Vlasti nisu htjele predati zapadni dio zgrade jer bi  “morali denacionalizirali i sve ostale, koje su nekada pripadale raznim vjerskim zajednicama”. Tako je ostao samo jedan način, a to je da se vlast zamoli na prodaju tog dijela.

          Čekadina upornost

          Nadbiskup Čekada i suradnici su intenzivno radili na povratku preostalog dijela zgrade. Uslijedili su brojni sastanci i napokon se zaključilo da je stvar u načelu i na političkom terenu riješena. Zgrada cijele Bogoslovije bit će predana, ali tek kad se sagradi novi studentski dom u Nedžarićima. Međutim, novi studentski dom se sagradio i, kako je rečeno, u njega su se uselili i prvi studenti, ali Bogosloviji nije vraćena niti jedna ispražnjena soba kao ni ugovor o kupoprodaji. Postavilo se pitanje gdje smjestiti bogoslove dok se zgrada ne vrati. Nadbiskupija je pregovarala s upravom Studentskog doma Slobodan Princip Seljo kako bi oni ispraznili barem jedan kat Bogoslovije. Međutim, pregovori su propali. Tako je Nadbiskupija sve bogoslove smjestila u korištene prostorije Bogoslovije. Kao i drugi svećenici u ordinarijatu i sam nadbiskup Čekada ponudio je svoj privatni stan za smještanje barem nekih profesora, a o kakvom je čovjeku riječ valja spomenuti da je posthumno proglašen zbog svoje požrtvovnosti i hrabrosti Pravednikom među narodima, odlikovanje koje dodjeljuje Izrael pripadnicima različitih naroda koji su spašavali Židove od istrjebljenja tijekom holokausta, riskirajući pri tome vlastite živote.

         Odobrenje kupovine vlastite zgrade

         Smatralo se da vlasti neće prodati zapadni dio zgrade, međutim, dok je nadbiskup bio na putovanju u inozemstvu u ordinarijat je stigla obavijest kako nema više nikakvih poteškoća za potpisivanje sporazuma o predaji, odnosno o prodaji čitave zgrade. Ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen u Sarajevu 12. svibnja, a potpisan 25. svibnja 1972., u ime stambenog poduzeća Sarajevo potpisao je glavni direktor Borivoje Ostojić, a u ime nadbiskupa dr. Smiljana Franje Čekade njegov generalni vikar dr. Tomislav Jablanović. Čekada je u tom trenutku bio u Rimu.  Tako je zapadno krilo vraćeno u vlasništvo nadbiskupije. Kako navodi prof. Pranjić, ugovorena cijena nije bila mala za tadašnju situaciju Vrhbosanske nadbiskupije, radilo se o dva miliona novih dinara, što bi bilo 380 tisuća tadašnjih njemačkih maraka.

          Uz poteškoće sa Studentskim domom Slobodan Princip Seljo postignut je dogovor o postupnom predavanju zgrade. Na koncu je država zgradu Bogoslovije predala 19. rujna 1973. Početak akademske 1972./1973. nešto je zakasnio zbog adaptiranja prostorija, a u zimskom semestru te godine u Bogosloviji su bila 62 bogoslova i još 32 na odsluženju vojnog roka.

Djelovanje Bogoslovije nakon potpunog povratka zgrade

          Zagrada je od 1971. do 1974. postupno obnavljana i u sklopu te obnove istočnog dijela sagrađen je Svećenički dom s osam apartmana za bolesne i umirovljene svećenike. Teško je znati koliko je zaista plaćeno za uređenje i obnovu Bogoslovije. Bilo je, svakako, potrebno puno žrtvi ondašnjih profesora i bogoslova, kao i samog nadbiskupa Čekade i njegovih suradnika. Isusovci, koji su bili u upravi bogoslovije, zbog određenih situacija i odluka ordinarijata odlučili su pismom “Dogovor o razdiobi pokretnog inventara”, od 30. rujna 1972. godine, predati upravu bogoslovije njenom osnivaču i vlasniku, odnosno Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Bogoslovija je nesmetano djelovala do 1992., kad su profesori i studenti, zbog ratnih neprilika, morali napustiti Sarajevo i prebaciti se na Bol na Braču. Povratkom 1996. Bogoslovija je ponovno obnovljena i nastavila je svoj rad. 

Piše: Ilija Jurić, bogoslov
Preuzeto sa portala nedjelja.ba