Dj 7,55-60
Poglavlje 7. u Djelima apostolskim u cijelosti je posvećeno Stjepanu. Ovo je ujedno i najdulje poglavlje u Djelima jer zauzima čak 60 redaka koji potanko donose izvještaj o Stjepanovu predmučeništvu i mučeništvu. Stjepan je prikazan kao temeljit poznavatelj Pisma i tradicije. Njegovo tumačenje nije implauzibilno da bi polučilo negodovani sarkazam, nego toliko autentično da je izazvalo ljubomoru i zavist. Stjepan je također prvi kršćanin koji je vidio Krista kako stoji s desna Bogu. U Starome zavjetu stajati nekome s desna, uz veliko povjerenje, značilo je i moguće pretendiranje na pročelje. Tako Sirah (12,12) upozorava vlastodršca da ne postavlja zlotvora sebi s desna jer će taj kad-tad iskoristiti priliku kako bi došao na njegovo mjesto. Dopustiti nekomu stati s desna znači omogućiti mu prvenstvo. To Stjepan i vidi: Isusa kako je postavljen s desna nebeskome Ocu. Dakle, ono što je Isus naučavao i svjedočio više je neosporivo jer stati s desna Bogu znači da se ispunilo mesijansko obećanje. A da je i Stjepanovo viđenje bilo autentično pokazuje i njegova smrt jer gledati Boga licem u lice znači i neminovno gledati smrt u oči.

Ps 97,1-9
Teofanija koju prikazuje Ps 97 usko je vezana uz Stjepanovo iskustvo viđenja božnskoga trona. Bog koji stoji na prijestolju aludira na suca koji je pravedan i prav. Epitet „pravedan“ upućuje na nepristranost, a prav na nepogrješivost. Nepristrani i nepogrješivi Bog prikazan je u augmentativu: pred njim se sve topi, ruši, sravnjuje… Psalmist je stoga zatečen pred silom Božjom koja mijenja lice zemlji, ali i čovjeku.

Otk 22,12-20
Zaključak Otkrivenja ujedno je i zaziv ponovnome dolasku Kristovu: MARANATHA –  dođi Gospodine! Zadnje 22. poglavlje Otkrivenja usko je vezano uz prvo čitanje. U Stjepanovu viđenju Isus je Krist koji stoji s desna Bogu, ali koji ne progovara. U Otkrivenju Isus i dalje sjedi s desna Ocu, ali ovoga puta govori najavljujući svoj ponovni dolazak. Krist silazi s trona kako bi pohodio sva stvorenja i to ne više kao početak nego kao svršetak, ne kao alfa nego kao omega ne kao prvi nego kao posljednji, tj. konačni, zaključni subjekt u spasenjskoj povijesti čovječanstva.

Iv 17,20-26
Evanđelje po Ivanu rekapitulira sva tri prethodna svetopisamska dijela. Slava koju je vidio Stjepan jest plod pouke i nauke apostola. Molitva koju Isus upućuje Ocu najočitije se ozbiljila u Stjepanovu svjedočanstvu i mučeništvu. Teofanijski psalam prikazuje slavu u kojoj počiva Sin Očev Isus Krist. Otkrivenje prikazuje Isusa u njegovoj cjelini, ne samo kao Spasitelja nego i kao Suca koji je, kako svjedoči psalmist, prav i pravedan, tj. nepristran i nepogrješiv u procjeni ljubavi prema svojim učenicima. Dakle zadnji subjekt Isusove velike molitve je ljubav. Ljubav koju je iskazao Otac Sinu spremna je djelovati i u Isusovim učenicima. Isus identificira svoju zajednicu sa sobom na takav način da Očeva ljubav, kako je god prožimala njega, prožme i njegovu Crkvu.

prof. dr. Dubravko Turalija