Dj 15,1-2,22-29

U one dane: Siđu neki iz Judeje u Antiohiju i započnu učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasitiKada između njih te Pavla i Barnabe nasta žustra prepirka i raspra, odrede da Pavao i Barnaba, ali i još neki drugi između njih, pođu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi toga pitanja. Tada apostoli i starješine, zajedno sa svom Crkvom, zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih, zajedno s Pavlom i Barnabom, u Antiohiju. Bili su to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. Po njima pošalju ovo pismo:

»Apostoli i starješine, braća, braći iz poganstva u Antiohiji, Siriji i Cilicijipozdrav!
Pošto smo čuli kako su vas neki od naših zbunili, ali bez našega odobrenja, nekakvim izjavama i kako su vam duše uznemirili, zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!«

Kršćanstvo u svojim početcima nije bilo zasebna religija, nego dio židovske religije, jer ne samo da su Hram, a kasnije i sinagoge služile i jednima i drugima, nego su i običaji, slavlja i pobožnosti bili identični i jednima i drugima. Razlika je bila jedino u tome što su jedni vjerovali da je nastupilo mesijansko vrijeme, a drugi da se još uvijek nisu ispunila očekivana mesijanska obećanja. Prvi kršćani su mahom bili vjernici židovske provenijencije. Oni su i dalje željeli ostati vjerni otačkoj tradiciji premda su veličali Isusa kao svojega Mesiju. Zapravo, prvi kršćani Hebreji pratili su sva vjerska događanja svoje židovske zajednice. Sada, po Pavlu i Barnabi jedan oveći broj pogana prigrlio je kršćanstvo, ali kako prigrliti kršćanstvo ako se prije toga nije prihvatilo židovstvo? Zato je dio kršćanske zajednice u Jeruzalemu zastupao mišljenje da se pogani prvotno prevedu na židovstvo pa tek onda da se krste. Odluka apostola da se pogane rastereti židovskih obreda bila je prvi i ključni odmak od otačke religije, ali i početak promjene apsolutističke misli da je samo jedan narod Božji i da samo pojedinci imaju pristup Jahvi. Sva daljnja nauka apostola i prve kršćanske zajednice bit će sve radikalnije definirana naspram židovske religije dok ne dođe do posvemašnjeg i vjerskog i fizičkog odcjepljenja od nje. Ipak, u apostolska četiri pravila (Dj 15,29) koncipirana je srž biti židovske tradicijske vjere, a to je prije svega borba protiv idolatrije, borba protiv bratoubojstva, protiv svaštajedi i borba protiv nemorala .

Ps  67,2-8

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,
svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodi
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Sveti i Presveti – blagoslovljen bio! Psalam je prvotno pripisivan Mojsiju pa onda i Davidu. Obojica su imala milost viđenja i iskustvo Božje nazočnosti. Psalam se u starini molio pred Pashu u kojoj je doista istaknuto preobilno Božje smilovanje nad svojim narodom.

Otk 21,10-14.22-23

Anđeo me prenese u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.
Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!

Vidjelac u Otkrivenje, u brzom vizionarskome potezu, gleda Novi Jeruzalem, koji je isti kao i stari samo što je ovoga puta vidljivo pripremljen za vječno prebivalište Božje. Gospodnja slava je resila i stari jeruzalemski hram sve dok se nije podignula, kako to gleda prorok Ezekijel, i napustila svoj dom. Ista Božja slava sada ne samo da ispunja hram nego cio grad. Apsolutna dominacija Božje slave u Novome Jeruzalemu, bez doma Gospodnjega, odnosno hrama znači da Bog ne prebiva više samo u jednome kutu grada, države, nacije i naroda nego u cijelome gradu, tj. Svakoj državi, naciji i narodu kao jedan Bog sviju, nad svima, po svima i u svima (usp. Ef 4,6).

Iv 14,23-29

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. BraniteljDuh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«

Isus poučava svoje učenike da ljubiti Boga istodobno znači i čuvati njegove riječi. Bez toga odnosa Bog – Riječ vjernik je neprestano u dilemi prihvatiti ili ne prihvatiti Božje svojstvo. Riječ je tijelom postala da bi se materijalizirala, tj. Ostvarila u čovjeku. Samo se u utjelovljenoj Riječi čovjek ispunja u Bogu. Čuvati Riječ u sebi, znači ostvariti Božje prebivalište u sebi, a to opet znači primiti Duha Svetoga koji otvara vjernika apsolutnoj istini koja sa sobom donosi ostvarenje Kraljevstva Božjega.

prof. dr. Dubravko Turalija