Dj 14,21-27
U one dane: Vrate se Pavao i Barnaba u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. Postavljali su im po crkvama starješine koje su, nakon molitve i posta, povjeravali Gospodinu u kojega su povjerovali. Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi su navijestili riječ pa sišli u Ataliju. Odande pak odjedre u Antiohiju, odakle su ono bili povjereni milosti Božjoj za djelo koje su izvršili. Kada su stigli, saberu Crkvu i pripovjede što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.

Listra i Ikonij, gradovi u srcu Male Azije, tj. današnje Turske, hostilno su bili raspoloženi prema Pavlu i Barnabi. Netrpeljivost je ponajviše dolazila sa strane židovske zajednice koja se nalazila u tim krajevima. Tumačenje Tore i Midraša na posve novi, kršćanski način, u čijim se strukture inkalirala već ostvarena ideja mesijanizma, za većinu Židova bilo je neprihvatljivo. Stanje rimske okupacije Izraela, židovska rasutost po dijaspori te loša ekonomska kriza starozavjetnome Židovu nije ničim pokazivalo mesijansko vrijeme. Ipak, poganski duh izblijedjelih ideala i nepomičnih urušenih idola bio je posve zreo za ontološke promjene. Pavao i Barnaba su svjesni židovskoga otpora, ali i poganskoga prihvaćanja vjere u Isusa Krista, Spasitelja svijeta. Stoga, opasnost od kamenovanja, progona, pobuna pa i stradanja za apostole ne predstavlja nikakvu zaprjeku jer rezultati koje polučuju svojim djelovanjem među poganima šire se astronomskim proporcijama naspram otpora kojeg su zaticali kod svojih sunarodnjaka, tj. Židova u dijaspori.

Ps 145,8-13
Milostiv je i milosrdan Gospodin,
spor na srdžbu, bogat dobrotom.
Gospodin je dobar svima,
milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja
i tvoji sveti nek te blagoslivlju!
Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
neka o sili tvojoj govore.

Nek objave ljudskoj djeci silu tvoju
i slavu divnoga kraljevstva tvoga.
Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno,
tvoja vladavina za sva pokoljenja.

Psalam 145 jedini je Psalam u Starome zavjetu koji je nazvan TEHILAH ili SLAVA jer uključuje bit pronicljive i odane ljubavi čovjeka prema Bogu. Radi se o pravoj pravcatoj destilaciji biti psalma kao takvog u kojemu se prosljavlja Bog ne kao sudac, nego kao milosrdni, popustljivi Otac. Stari teolozi poučavali su da tko god dnevno moli Ps 145 aplicira svoj život za “vizu” u vječni život.  

Otk 21,1-5
Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.«

Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo, sve činim novo!«

Apokaliptični elementi novoga neba i nove zemlje prethode viđenju novoga Jeruzalema u kojemu je sve ono staro i pokvareno obamrlo, a novo se oplođuje i jedri. Sintagma Bog s njima upućuje na Izaijinog Emanuela ili “Boga s nama”. Pisac ne dokida staro, naprotiv priziva se na starozavjetno, ali ga oblači u posve novo ruho, a to je eshatološki događaj univerzalnog ili sveopćeg trajnog posadašnjenja.

Iv 13,31-35
Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

Vremenska čestica pošto karakterizira sekvencu događaja. Juda je morao izići kako bi Sin Čovječji ušao u Očevu slavu. Reciprocitet Sina prema Ocu i Oca prema Sinu toliko je naglašen da se slava ili TEHILAH o kojoj pjeva gornji psalam identificira kako u Ocu tako i u Sinu. Nova zapovijed recipročne ljubavi Boga i čovjeka posljedično je naglašena. Isus traži od svojih učenika da ljube jedni druge ne kao što Isus ljubi nego kao što ih je ljubio. Ovaj povijesni aorist priziva iskustvo učenika da se svakog puta kada trebaju oprostiti i uzljubiti svoju braću sjete kako je to činio njihov Učitelj. Na temelju vlastitog iskustva ljubavi Isusa prema svojim učenicima Crkva neprestano poziva: “Pružite mir jedni drugima!” 

 

Prof. Dr. Dubravko Turalija