Pavlov doprinos teologiji oslobođenja

Aktualnost teme

          Novo vrijeme donosi i otkriva nove probleme ali i traži nova rješenja. Iz kršćanske perspektive je svima poznato da Biblija ne daje gotove recepte kao odgovore ni jednom vremenu i ni na jednom području. Ona nas nadahnjuje u traženju novih rješenja, ali uvijek u skladu s teologijom i dotičnom kulturom. U traženju odgovora na nove teološke izazove polazi se od sadašnjeg stanja, uočavaju se krize, prave se analize i povijesne sinteze, osjeća se potreba obnove, čine prvi pokušaji i smjernice. Traži se smisao danas i perspektiva za budućnost. Traži se put kojim nam je ići. Pojam «pomirenje» je u svim aspektima očigledno zapao u krizu. Uzroci su mnogostruki i složeni, pa ih je teško dijagnosticirati. U teološko moralnom smislu između ostaloga kriza pomirenja je nastala i zbog toga što je: potamnjela ćudoredna i vjerska svijest, što je izgubljen osjećaj za grijeh a istovremeno na drugoj strani osjećaj za svetost. Daljnji uzrok krize pomirenja treba gledati u pomanjkanju istinske revnosti i životnoga svjedočenja, ali i u nepriznanju istoga i u pomanjkanju istinske želje i volje, koja bi bila polazište obratu duha i životnoga smjera. Ima naravno i više teoloških razloga uzroka krize pomirenja. Ovdje ističem samo to, što se i među teolozima širi neko isključivo shvaćanje da se oproštenje može dobiti na više načina, dakle i i bez ispovijedi koja postaje suvišna i nepotrebna. Teološki se danas posvuda osjeća opća kriza sakramentalnoga, moralnoga, svetoga itd. Usprkos svih poteškoća teološki akcent sadašnjeg trenutka valja staviti na otkrivanje istinskoga i produbljenoga smisla pomirenja i traženje njegova adekvatnoga izraza u današnjem sekulariziranom svijetu. Mnogobrojni društveni rascjepi, sve veći terorizam u svijetu, sve dublji međunarodni sukobi, pa i ratovi, mogli bi biti nova šansa, polazište i izazov našem vremenu za novo teološko promišljanje dimenzije praštanja i pomirenja, makar je u to teško povjerovati. Zašto?

          Zato što nekima danas, u našem vremenu i prostoru, govoriti o praštanju i pomirenju, obnovi i obraćenju, miru i pravdi, izgleda kao mlaćenje prazne slame ili pravljenje mjehurića od sapunice. Dakle, nešto suludo, neutemeljeno, suvišno, nepotrebno, daleko i strano našem svijetu. Za tako nešto izgleda kao da nitko nema ni sluha, ni potrebe, ni vremena, ni prostora. Istovremeno se stječe dojam da je ovdje oportuno uopće ne govoriti, nego o svim nepravdama radije šutjeti. Stječe se dojam da se u ovom vremenu i prostoru, ako se uopće moli, onda krivo moli u smislu: oče, ne oprosti im, jer dobro znaju što čine. O pomirenju na ovim prostorima je među prvima otvoreno progovorio papa Ivan Pavao Il. prilikom svoje posjete u proljeće 1997. god.

          Godina Gospodnja 2008. proglašena je godinom apostola Pavla. Zato je cilj ovog uratka ukazati na veliki doprinos apostola Pavla novozavjetnoj teologiji pomirenja. Jer je tema iznimno opširna ograničit ću se samo na biblijske izvore.

Spasenjsko – pashalni okvir praštanja i pomirenja

          Oproštenje i pomirenje je dugi proces, slobodni čin cijele osobe, to znači srca, uma i volje, čin koji u biti ne isključuje istinu i nije ovisan o priznanju, koji ne traži bezuvjetno identično shvaćanje, koji ne znači zaboraviti, koji ne briše nepravdu, koji nije provokacija, nego vjera u novi početak u kome je pravda sjeme a mir plod toga procesa.

          Praštanje je prvenstveno općeljudska vrednota, ali se praštanje ljudski gledano ne da opravdati. U svojoj biti neovisno je o religiji.

          Ipak praštanje i pomirenje dolazi do svoje punine i pravoga smisla tek u religioznom milosnom okviru, gdje se praštanje pojavljuje kao naravna logika, pomirenje kao životna šansa a mir i pravda kao jedina alternativa. Praštanje je put ka pomirenju a pomirenje podrazumijeva nadvladavanje krivnje ili mržnje i njihovih posljedica. I jedan i drugi pojam su usko vezani uz obraćenje, ali ih ne treba s njim identificirati.

          Duboki teološki smisao uskrsnog otajstva leži po praštanju u pomirenju čovjeka i Boga. Grijeh i smrt su pobijeđeni. Vrata spasenja su otvorena. Put do spasa vodi preko praštanja i pomirenja. Cijela povijest spasenja je u stvari povijest pomirenja. U Starom zavjetu postojao je godišnji službeni «Dan pomirenja» ili «Dan praštanja» (Yom Kippurim). Pomirenje u Novom zavjetu bitno je vezano za Kristov pashalni (uskrsni) misterij. Bog po Duhu u Sinu nudi pomirenje. Bog uzima inicijativu i pomiruje u otajstvu smrti i uskrsnuća svoga Sina, koji u svojoj osobi ostvaruje pomirenje. Dakle Isus je pomirenje, ne samo da pomiruje. Njegov put pomirenja je put križa i smrti. Njegova smrt jest dokaz njegova života. Njegova smrt je najveći dokaz ljubavi, a uskrsnuće je trajni temelj pomirenja s Bogom.

Pavlova teologija pomirenja

          Praštanje i pomirenje su središnje novozavjetne teme s raznolikim i višeslojnim aspektima. Mnogobrojna su i vrlo značajna novozavjetna mjesta koja govore o pomirenju zapisana od evanđelista i drugih pisaca, dakle u ne Pavlovim djelima. Ovdje ćemo ih usputno spominjati, ali ne i analizirati. Jedno od takvih mjesta, između ostalih, je npr. prispodoba o milosrdnom Ocu ili o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32), zavisno što se želi naglasiti, gdje dolazi do izražaja više značajnih aspekata za teologiju pomirenja, u prvom redu neshvatljiva i neistraživa Božja ljubav i milosrđe, Božja inicijativnost, čovjekovo postupno uviđanje, shvaćanje i prihvaćanje vlastite situacije, te aktivnost u procesu povratka, obraćenja itd. Spomenimo još Isusove riječi Petru koje bilježi Matej a vrlo su važne za teologiju pomirenja: ” Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, što god razriješiš na zemlji bit će razriješeno i na nebesima” (Mt 16,19). Ovlast vezivanja i praštanja Isus prenosi na Petra i apostole, tj. na Crkvu, koja ima vlast vezati i odrešivati, svjesna da ono što je dano Glavi Crkve nije dano svima u Crkvi u jednakoj mjeri. Slijedi da je praštanje grijeha izričiti dar Božjem narodu. Vršenje praštanja nema individualni nego crkveni karakter, jer Crkva Kristovom voljom ima vlast praštanja grijeha.

          Fokusirajmo se na Pavlov doprinos teologiji pomirenja u okviru Novoga zavjeta. On je doista velik. Pavao dobro pozna teologiju Staroga zavjeta koja govori o pomirenju i praštanju. Ali sve je to za Pavla nesavršeno i nepotpuno, samo priprava onoga što dolazi u Isusu. Savršeno i konačno pomirenje on isključivo veže uz Isusa Krista, uz njegov pashalni misterij. Za njega je Isus jedini spasenjski posrednik između čovjeka i Boga (1 Tim 2,5). Bog nas u Kristu pomiruje sa sobom (2 Kor 5,18). Isus nas pomiruje s Ocem svojom smrću na križu. Taj Božji dar nezasluženoga praštanja i potpunog pomirenja, koje se poklapa s opravdanjem i posvećenjem, za Pavla je u nekom smislu «novo stvaranje», ne u smislu nove naravi, nego nove milosti. Izričito piše Korinćanima: «Je li tko u Kristu, nov je stvor, staro uminu, novo gle nasta» (2 Kor 5,17). Zato bi trebali misliti samo o onome ‘I što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu, što je kreposno i hvale vrijedno” (Fil 4,8).

          Uloga Crkve (zajednice) u procesu pomirenja je velika. Crkva je obdarena ovlašću praštanja. Pavao kaže: «Komu dakle vi što oprostite, tomu i ja, jer i ja, ako kome što oprostih, oprostih poradi vas — pred Kristom» (2 Kor 2,10). U poslanici Kološanima on moli zajednicu da se unutar zajednice međusobno podnose «praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu». Ovaj poziv utemeljuje usklikom: «Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!» (Kol 3,13). Zato je već od ranokršćanskog razdoblja u Crkvi bio poznat slogan: pomirenje s Crkvom znači pomirenje s Bogom. Sve to svjedoči o velikoj ulozi zajednice u procesu pomirenja. Ona je na temelju te svijesti svoje uloge u pomirenju poznavala i prakticirala privremeno ili definitivno isključenje iz zajednice, koje se uvijek odnosilo na euharistiju. Moglo se isključiti zbog: lijenosti, bludnosti, škrtosti, krađe, idolopoklonstva, klevete, pijanstva itd. Isključenje svjedoči i Pavao. Tako npr. 2 Sol 3, 6-15, gdje je riječ o nekom ljenčini, za koga

          Pavao kaže da ga treba «zabilježiti», gdje ga zajednica osuđuje. Zbog rodooskvrnuća Pavao kaže u 1 Kor 5, 1-13, da takvoga treba «predati sotoni», treba ga isključiti, ni jesti se ne smije s njim. Pavao odgaja zajednicu kako postupati prema isključenima. Apostol naroda snažno upozorava da takvi i dalje ostaju braća. U Gal 6, 1-2 Pavao ističe spasiteljsku ulogu zajednice u procesu pomirenja.

          Prema Pavlu temeljno u procesu pomirenja je od Boga, a čovjek je ipak aktivni sudionik toga procesa. On ne samo da vjerom prihvaća Božji dar, nego se svjesno i aktivno, voljno i osobno uključuje u procese pomirenja. On prima pomirenje, zato ima nalog i širiti pomirenje. Pavao razumije svoju apostolsku službu kao službu pomirenja. Apostoli su glasnici pomirenja u Kristu. Zato Pavao, kao službenik pomirenja u Kristovo ime, koji je pomiritelj i graditelj pomirenja, moli i preklinje Korinćane, dajte pomirite se s Bogom (2 Kor 5,20). Pavlu je jasno da nema izmirenja s Bogom osim prethodnog izmirenja s čovjekom, s Crkvom. U molitvi Očenaša molimo: otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim (Mt 6,12). Matej je to zorno izrazio riječima: «Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar» (Mt 5,23). Čovjeku koji ne prašta ni Bog ne može oprostiti, jer Bog od čovjeka očekuje praštanje drugima kao preduvjet Božjem praštanju. Opraštati i tražiti oproštenja, pružati pomirenje i primati pomirenje je u biti prvenstveno spasonosni nadnaravni čin, što u vjeri treba učiti i naučiti, a u životu uvijek iz vjere prakticirati, i to nebrojeno puta (sedamdeset puta sedam, Mt 18, 21-22). Praštati i tražiti oproštenje je mukotrpan i težak proces, povezan s nadvladavanjem samoga sebe, a to zaista nije lagano. Tako je kroz praštanje i pomirenje spojena vertikala s horizontalom, antropocentrična s teocentričnom, te ljudska s božjom i crkvenom dimenzijom.

          Pavlova teologija pomirenja je višeslojna. Ona uključuje više stupnjeva. U prvom redu Pavao misli na pomirenje grešnoga čovjeka sa Stvoriteljem. Tako kaže Korinćanima: «Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačine njihove i polažući u nas riječ pomirenja» (2 Kor 5,19). Po ne ubrajanju opačina, to jest po milosnom opravdanju i oslobođenju, skidanjem «zadužnice», grešni ali izmireni čovjek postaje glasnik pomirenja. Izmireno stvorenje je pomilovano i ono se više ne muči u porođajnim bolovima, kao do sada (Rim 8,22), jer je postalo novo stvorenje u Kristu.

          Kroz izmireno stvorenje sa svojim Stvoriteljem pomirenje dobiva kosmološku dimenziju. Izmirenje po Kristu obuhvaća sve, «bilo na zemlji, bilo na nebesima», kliče Pavao Kološanima u kristološkom himnu (Kol 1,2).

          U svojoj osobnosti i identitetu Pavao se ne da strpati u jednostrane kalupe. On je u svojoj biti poveznica židovstva i poganstva i postaje sinteza u kršćanstvu. Naravno u onome što je moguće spojiti. Tako on preuzima mnoge pogansko-grčke slike i pojmove, kao npr. trkalište, sliku tijela i mnoge druge, te ih prenosi na kršćansko polje i puni ih novim kršćanskim sadržajem i osmišljenjem. Jer u svojoj krvi nosi židovstvo a u svojoj naobrazbi grčku kulturu nastojao je i u svojoj teologiji pomiriti Židove i pogane. Krist je od dvoga učinio jedno, otklonio pregradu razdvojnicu i razorio neprijateljstvo u svome tijelu, ističe u poslanici Efežanima (usp. Ef 2,14). Krist obojicu izmiruje s Bogom po križu, jer po jednome Duhu i jedni i drugi imaju pristup k Ocu (usp. Ef 2,16). Pogani za Pavla po Kristovu pashalnom misteriju, nazidani na apostolskom temelju i Isusu kao zaglavnom kamenu, nisu više tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji (Ef 2,1920). Kao nazidani i ugrađeni u Kristu pogani su sada jednakopravno izabrani narod Božji. Nema uistinu razlike između Židova ni Grka, jer jedan je Gospodin sviju (Rim 10,12). Svi zajedno sada čine jedno tijelo, jedan hram (Ef 2,21).

          Pavlova teologija pomirenja je izričito kristocentrična po pashalnom misteriju. Ne radi se samo o nekom starozavjetnom pomirbenom čišćenju po nekoj žrtvi prinosnici ili okajnici, nego Pavao uporno naglašava da Isus po svojoj vlastitoj smrti i svojem uskrsnuću, dakle po vlastitoj žrtvi, ne samo da je pravedan, nego da opravdava, jer je živio i umro za bezakonike biva proglašen bezakonikom, potpao pod zakon a iznad zakona je, postao grijehom a on je milost. On je i prinositelj i žrtva, dar i darovatelj. Pavlov pojam pomirenja stavlja u središnji plan Kristov pashalni misterij, po kojem je ljudskoj duši vraćeno izgubljeno dostojanstvo djece Božje. On tajnu pomirenja povezuje s misterijem križa i tajnom ljubavi. U tom smislu pomirenje je jedan važan aspekt otkupljenja u Kristu.

          Pavao razumije pomirenje kao cilj obraćenja, a obraćenje kao pretpostavku pomirenju. Pomirenje je nutarnji sadržaj obraćenja. To je Božje djelo koje preobražava duh i daje novi životni smjer. Pavao ne misli samo na ukidanje krivnje, nego na preobraženje po obraćenju, koje onda ostvaruje dublje prijateljstvo i čvršću vezu s Bogom. Dužnik ne samo da je vratio dug, izmirio svoje, nego on postaje ljubljeni sin.

Umjesto zaključka:
Poticaji pomirenju u Bosni i Hercegovini

          Teološki pravac mira i pomirenja, praštanja i traženja oproštenja s vjerskoga stanovišta na prostorima ove zemlje svjedoče katolički biskupi i pravoslavni episkopi s područja Bosne i Hercegovine na svom prvom susretu takve vrste u Tuzli 17.03.1998. Jedan od najznačajnijih dijelova njihove zajedničke izjave za javnost tiče se direktno naše teme. Episkopi i biskupi izjavljuju• Opraštamo svima koji su nama nanijeli zlo, i u ime Evanđelja molimo uzajamno oproštenje. Očitujemo svoju spremnost za pomirenjem i izgradnjom istinskih ljudskih odnosa suživota”.

          Završavam riječima, na početku spomenutoga, pape Ivana-Pavla Il. od 13. 4. 1997. prilikom posjete Sarajevu: „Kucnuo je trenutak ponovnog početka iskrenoga bratskog dijaloga prihvaćanjem oproštenja i praštanja, kucnuo je trenutak svladavanja mržnji i osveta koje još uvijek priječe uspostavu istinskoga mira u Bosni i Hercegovini”.

          Kucnuo je čas istinskoga pomirenja među nama svećenicima, bogoslovima itd. Zar ne!

Gorući grm (Godina II., br. 4)
Pisao: prof dr. Niko Ikić