Iv 10, 27-30

U ono vrijeme: Reče Isus:  Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.

Isus nas vjernike često uspoređuje sa stadom, i ima veliki razlog za to jer ima nešto vrlo karakteristično za stado i za ovce.

Prva karakteristika je ta da su ovce vrlo tolerantne životinje. Među njima redovito ima šepavih, metiljavih, bolesnih, ali ih zdrave podnose.

I kada pasu svaka od njih ima svoje mjesto. Ni jedna zdrava neće potjerati onu bolesnu i metiljavu iz jasala ili se okomiti na nju da joj neće dati blizi. Ovce ne progone jedna drugu kao što to čine svinje, goveda ili konji.

One su sve zajedno i zdrave i bolesne i velike i male i bijele i crne. Toliko su tolerantne da u svojemu stadu podnose čak i jarce, koze, magarad pa i pse.

Ovce dakle – kao rijetko koja zajednica – posjeduju vrlo visoku razinu tolerancije. U njihovu stadu za sve ima mjesta.

Za razliku od njih grabežljivci sami izoliraju svoje bolesne i suvišne jedinke iz čopora jer ih usporavaju i jer im smetaju. Ranjeni lav ili vuk, na primjer, tako se i sam povlači i sklanja kako bi sklonjen uginuo u samoći.

S ovcama nije tako, one znaju usporiti svoj tempo kako bi ih sustigle one šepave i bolesne, one sjajne i one ojanjene s malim i nejakim janjcima.

Stoje, dakle, runo uz runo jedna s drugom. Ne gledaju tko je kakav. Tako jedna drugu bodri i jedna druge se ne odriče.

Isus upravo to želi od nas vjernika – snošljivost, podnošljivost, toleranciju jednih prema drugima. Tolerancija isključuje svako koristoljublje jer predpostavlja žrtvu, a žrtva budi u čovjeku ono najplemenitije i najdragocjenije u njemu.

Isus, s pomoću slike o stadu, poučava svoje vjernike da ne može ovca reći: “Ja sam pastir”. Pastir je samo jedan: Isus Krist.

Isus često govori da jedni prema drugima budemo braća i sestre, to znači jednaki kao u stadu. Tko strši taj ne pripada Isusovu stadu, taj se sam prokazuje da je drugačiji od drugih.

Podnošljivost je dakle prva karakteristika Kristova stada, a podnositi znači sa sobom nositi i druge, a to opet znači da ono što mislimo o sebi mislimo i o drugima ili ono kako želimo sebi želimo i drugima, i kako postupamo prema sebi da tako ostupamo i prema drugima.

Druga karakteristika ovaca je poslušnost. poslušnost dolazi od glagola slušati. Karakteristika stada jest poslušnost.

U evanđelju imamo slučaj kada se krdo opsjednutih svinja strmoglavo sručilo i potopilo u jezero. Slično se može dogoditi i s krdom bivola, goveda, konja, ali tako se što ne može dogoditi sa stadom ovaca.

Karakteristika stada je lagani hod. Ovca po svojoj prirodi ne brza nego lagano hodi. U toj laganosti se krije i njezina krotkost jer dok pase nečujna je, a i kada hodi nije glasna.

Ta joj kvaliteta laganoga hoda omogućuje da ne izgubi iz vida svojega pastira, a tiha paša je čini pažljivom da čuje pastirev glas.

U paraboli stada, tajna i našega vjersnoga uspjeha je ne izgubiti Isusa iz vida i ne preglasati ga svojim glasom dok nam on sam govori.

Drugim riječima, baš poput ovce, polako hoditi ovim životom. S jedne strane ne zastajkujući da nebismo izgubili Isusa iz vida, a s druge strane ne hitriti da ga nebismo zaobišli i prošli mimo njega.

Stajati tako da vidimo Isusa i biti dovoljno tih da ga čujemo ključ je sretnoga i sigurnoga vjernika, koji će bezbrižno poput janjeta gledati u svojega pastira i osluškivati njegov glas.

Na nedjelju dobroga pastira sveta čitanja su usmjerena ne samo na neke od nas, nego na sve nas da svojim vjerničkim životom ostanemo dio Kristova stada; da Krista, Dobroga Pastira, ne izgubimo iz vida; da – slušajući Božji glas i poziv – svoje poslanje izvršimo u potpunosti i do kraja: tko je svećenik kao pravi Kristov svećenik, tko je đakon kao pravi đakon, netko je laik kao pravo Kristovo janje; da svi izlazimo na istu pašu, da svi pijemo iz istoga izvora i da svi – kako kaže papa Franjo – mirišemo po istome stadu jer tako miriše i naš Pastir Isus Krist.

prof. dr. Dubravko Turalija